Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/rijama

Marketing

The dancers will keep your mind off music

Da vam dočaram koliko sam (bila) u poslu, reći ću da sam na polufinalno veče Evrovizije u potpunosti zaboravila. Niti sam znala ko se takmičio, ni kakve su pesme, ni ko je prošao u finale, ni koji su najznamenitiji skandali, ni koji su favoriti. Jedino što znam je da sam negde oko ponoći, u sred jednog u nizu postradnovremensko-poslovnih sastanaka dobila SMS “Obrati pažnju na Litvance” i tada je sve počelo. Valjalo se brzinski organizovati – Evrovizija se ne propušta!

I pored toga što su pored mene sedeli neki od mojih omiljenih prijatelja i što sam bocu belog vina grlila više nego domaćina u proteklih par meseci, ovogodišnja Evrovizija mi je stvarno bila plain boring. U prilog tome govori i činjenica da je i Terry Wogan bio prilično neinspirisan i da su me njegove upadice tek povremeno dovodile do suza. Pesme su bile toliko dosadne i zaboravljive da većine njih nisam mogla ni da se sećam onoliko dugo koliko mozgu treba da izda naredbu ruci da nešto zapiše na papir. Gledajući one nastupe sve vreme sam se pitala “What t’fuck were you thinking?”. Oni su se Finci bar sakrili iza maski pa je mala šansa da će na njih sutra neko pokazivati prstom u supermarketu ali Litvanci … ili Sue-Ellen-iz-Dallasa Nemci … ili jednoobrvasti Maltežanin? Ma daj, molim te.

Sve nade sam polagala u glasanje - to je moralo da bude interesantno! U mom su društvu glasovi bili podeljeni na Severinu i nikad-neodustajećeg Harija ali smo bili svesni i drugih favorita – Finaca i onog još-uvek-u-klozetu-zatvorenog Rusa čiji je nastup pokazao svu izdašnost poštovanja ljudskih prava u majčici mu domovini (aluzija na balerinu nekoliko minuta zatvorenu u klaviru). Da potvrdim svoju nesposobnost da ikad predvidim pobednika, sav moj novac je stajao na Severini. Ok, nisam bila sigurna da će baš pobediti ali drugo, treće mesto … malo li je na ovu skupoću?

Glasanje je počelo i da, konačno sam se smorila. Jedino što me je povremeno vadilo iz lagane pospanosti su bili Terijevi komentari na čike i tete koji su se javljale iz studija širom Evrope. Svako ko nije rekao “Thank you for an amazing show” je dobio pola minuta moje neometane pažnje. Glasovi su se smenjivali a ja sam se sve više pitala u čemu je poenta takmičenja ako sve zemlje, bilo da učestvuju u finalu ili ne, imaju pravo glasa. Mislim, ne, ozbiljno, budem li još jednom čula “10 points go to Ukraine, 12 for Russia” kunem se, vrištaću.

No, da ne bude da sam baš totalno zaspala od jednoličnosti, jedini smehotresni highlight Evrovizije je, bez daljnjeg, bio Željko Joksimović. Videste li vi tog attention-seeking homo patetikusa? Da preformulišem pitanje – da li se iz “tabora” Bosne i Hercegovine videlo išta osim njega? On se jadnik toliko trudio da privuče pažnju, što tamnijim odelom, što skakutanjem, lupkanjem u srce i slanjem poljubaca da se kamerman u jednom trenutku zbunio pa više nije znao ni koga da snima – Harija ili tu nekog rasplodnog gmizavca koji pohotno obigrava oko kadra k'o da je mačka u februaru? Zamislite tek užas Harijeve eventualne pobede – da li bi na planeti iko preživeo nalet Žeksijevog "egonamija"?

No, da vam sad ne obrazlažem sve strahote Žekijevog narednog pojavljivanja na TV, da zaključimo – kakva Evrovizija, takav i pregled Evrovizije. Mislite da je ovo kratko? Čekajte tek da vam kažem šta mislim o referendumu u Crnoj Gori:










Post je objavljen 21.05.2006. u 16:30 sati.