Pregled posta

Dekodirani Da Vincijev kod

Je li se Leonardo da Vinci uistinu poslužio svojom umjetnošću kako bi prenio tajno znanje o Svetome Gralu? Je li istina da evanđelja ne donose istinitu priču o Isusu? Jesu li Isus i Marija Magdalena bili u braku? Je li Isus uistinu za vođu svoga pokreta odredio Mariju Magdalenu, a ne Petra?

JOSIP BLAŽEVIĆ

Čitatelje zbunjuje to što likovi u romanu Da Vincijev kod na ova pitanja imaju odgovore koji se u knjizi iznose kao utemeljeni na činjenicama te potkrijepljeni radom i mišljenjem povjesničara i drugih stručnjaka. Brown čak u svome romanu kao izvore navodi stvarne knjige. Čitatelji se s pravom pitaju zašto prije nisu čuli takve ideje. Pitaju se također i kakve bi mogle biti posljedice po njihovu vjeru ako Brown govori istinu. Napokon, ako evanđelja lažu, nije li i samo kršćanstvo kakvo poznajemo obična laž? Cilj je ove knjige pomoći vam snaći se u svemu ovome i otkriti istinu koja se krije u pozadini romana Da Vincijev kod.
(Amy Welborn, Dekodirani Da Vincijev kod. Činjenice koje se kriju u pozadini romana Da Vincijev kod, Verbum, Split, 2004., str. 8)
Kontroverzna slika Crkve
U znaku vodenjaka mnogi protivnici križa Kristova prepoznali su svoju sretnu zvijezdu i uspravili glave. Autentično zajedništvo Crkve, sustavno karikirano kao bešćutna mašinerija za propuštanje istine kapaljkama, potkopava se parolama da je čovječanstvo doseglo duhovnu zrelost u kojoj ima pravo na "cjelovitu istinu" koju je Crkva stoljećima, navodno, skrivala, prekrajala i zatirala. Prema njima Crkva je lažac bez presedana u povijesti. Zato čovječanstvo danas treba osloboditi despotizma Katoličke Crkve, koja je dvije tisuće godina "mislila za njega" (sterilizirala umove ljudi) i čovjeka držala maloljetnim (degenerikom!), pa je prispjelo vrijeme da se protiv nje pobuni, vlastiti mozak stavi u funkciju i samostalno prispije do cjelovite istine koja, kao da se podrazumijeva, mora biti drukčija od one koju naviješta Katolička Crkva, pa ma kakva ona bila!
Eto puta što ga utire literatura New agea: "Prošlo tisućljeće nedavno je prošlo, a s njime je završilo i dvije tisuće godina dugo astrološko Doba ribe - a riba je znak za Isusa. Svaki će vam astrolog i simbolog reći da, po idealima ribe, čovjeku neki veći autoritet mora reći što da radi jer je čovjek nesposoban misliti sam za sebe. Zato je ovo i bilo vrijeme strastvene vjere. Ali sada ulazimo u Doba vodenjaka po čijim idealima čovjek mora saznati istinu i misliti sam za sebe. Ta promjena ideologija je strašna i upravo sada se događa" (Dan Brown, Da Vincijev kod, V. B. Z., Zagreb, 2003., str. 268.).

Literatura New agea

Iako New age nema neku svoju Bibliju, ipak svoje ideje zadivljujuće uspješno promiče upravo pisanom riječju, i to pretežno putem romana. Upravo su romani literarna vrsta koja posjeduje umješnost da može probaviti autorova snoviđenja i previde, proročanstva i bedastoće, zbilju i fantaziju, povijest i neznanje, istinu i laž, svetost i psine... iznoseći, povrh dužnoga služenja istini, i svakojake vizije i verzije, hipoteze i hereze, koje se mogu udomiti duboko u srcima čitatelja, a da se autor od neželjene kritike uvijek lako može zakloniti iza naravi literarne vrste. Spomenimo i to da romani New agea spadaju u literaturu koju teolozi rijetko čitaju.
Bitno obilježje literature New agea predstavlja, na pustolovni način ispripovijedana, osobna potraga za istinom i duhovnošću lišenom svake institucije, obično u sukobu s Katoličkom Crkvom. Matrica je lako raspoznatljiva, bilo da se radi o djelima P. Coelha (Alkemičar…), J. Redfielda (Celestinska proročanstva…), M. Drosnina (Biblijski kod), pa sve do najnovijeg hita D. Browna (Da Vincijev kod - po kojemu se priprema i snimanje filma), a o kojemu nešto više želimo reći i u ovom prilogu.

Nepoznati Isusov život

Nakon H. Kerstenova lansiranja "epohalnog otkrića" da se Isusov zemaljski život nakon razapinjanja (navodno je Isus preživio raspeće) nastavio u Indiji, koje se pak kronološki poklapa s jednako "epohalnim otkrićem" japanske budističke sekte Mahikari koja, nasuprot Kerstenu, dokazuje da se Isusov život nastavio u Japanu, do danas su se rasprostranile mnoge hipoteze o nepoznatome životu Isusovome koje se međusobno često isključuju, a da niti jedna ne počiva na ikakvim argumentima vrijednima solidnog znanstvenog razmatranja. Ipak, one su prisutne, i plijene pozornost neukog puka. Počevši od ranokršćanskih krivovjerja i gnosticizma, pa preko hipoteza da je Isus bio samo izvrstan spiritistički medij (teorija spiritista), ili izvanzemaljac (teorija kulta UFO-vaca), homoseksualac (placebo narkoza savjesti gej buntovnika! i blasfemna predstava "Corpus Cristi" s Isusom kao homoseksualcem koji spolno opći s apostolima!), pa sve do najnovijeg Brownovog i opet "epohalnog otkrića" koje prijeti da "uzdrma temelje Crkve", a prema kojemu je Isus bio oženjen Marijom Magdalenom i koja je, prema Brownu, nosila Isusovo dijete dok je on na križu visio. Nasuprot Brownovom "otkriću" Crkva Ujedinjenja upravo krucijalnom omaškom drži baš to što se Isus nije oženio i iza sebe ostavio krvno potomstvo pa je zbog toga njegova "propusta" Bog morao poslati novog Mesiju u osobi njihovog utemeljitelja Sun Myung Moona koji je, nakon nekoliko neuspjelih brakova iza sebe, konačno utemeljio "istinitu obitelj" i započeo krvnu Božju liniju na zemlji, odnosno, "Nebesko kraljevstvo na zemlji".
I, da skratimo, tko da se osvrće na sve ove međusobno toliko proturječne teorije? Uz to, danas smo svjedoci i snažnog prodora gnostičkih učenja i buđenja ranokršćanskih krivovjerja koji se nesmiljenom žestinom obrušavaju upravo na Katoličku Crkvu. Iako i druge kršćanske Crkve Isusa jednako smatraju Bogo-čovjekom, bez presedana je žestina kojom se romani New agea obrušuju upravo na Katoličku Crkvu. U romanima se ne govori o "krivotvorinama" kršćanstva općenito, nego isključivo o krivotvorinama Katoličke Crkve. Protagonisti ovakvog scenarija ili Katoličku Crkvu drže jedinom autentičnom kršćanskom Crkvom pa druge Crkve niti ne spominju, ili osjećaju da jedino autoritet Katoličke Crkve ugrožava realizaciju njihovog scenarija, pa po njoj udaraju. Kako god bilo, nema sumnje, zajedničko obilježje literature New agea predstavlja pokušaj potkopavanja autoriteta Katoličke Crkve i njezinog nauka o Isusu Kristu, Sinu Božjemu i Marijinu.

Iznalazači "izgubljene povijesti"

Nakon dvije tisuće godina iscrpno proučene i općeprihvaćene povijesti kršćanstva, danas su u nekim svjetovnim izdavačkim kućama na visokoj cijeni iznalazači "drugačije povijesti", čija djela nose epitet "cjelovite istine", stoljećima skrivane i proganjane od strane Katoličke Crkve, kao najmoćnije svjetske institucije. Danomice se umnaža "beletristika" (uvreda je povjesničarima spomenuta kontroverzna djela svrstavati u okvire povijesne znanosti) čija je svaka knjiga obilježena ambicioznom pretenzijom da će "do samih korijena uzdrmati čitav kršćanski svijet". Spomenimo neke knjige iz te kategorije, prevedene i na hrvatski jezik, koje na svome oltaru kanoniziraju tajna društva, masone, gnostike i razna kršćanska krivovjerja: Obmana o svicima s Mrtvog mora (M. Baigent - R. Leigh), Rođeni u krvi (J. J. Robinskon), Hiramov ključ (C. Knight - R. Lomas), Sveta krv, sveti gral (M. Baigent - R. Leigh - H. Lincoln), Da Vincijev kôd (D. Brown). Ovaj posljednji, dakle, predmet je i našeg osvrta u ovom prilogu.
Nakon što se autor ovih redaka, u knjizi Proroci novog doba (izdanje Teovizija, Zagreb, 2000.), i sam sučelio s jednom skupinom autora s područja New agea, radostan je što na ovim stranicama čitateljima može predstaviti još jedan sličan pothvat razbijanja "newageovskog koda" američke povjesničarke Amy Welborn koja se u svojoj knjižici Dekodirani da Vincijev kod (Verbum, Split, 2004.) stručno i uspješno usredotočila na analizu Brownovog romana Da Vincijev kod iz kojega izdvajamo nekoliko elemenata.
"Smirite se, pa to je samo roman!"
Ima i među katolicima onih koji su mišljenja da se na romane s područja New agea ne bi trebalo ni osvrtati, jer se radi samo o literarnoj fikciji. Autorica Dekodiranog da Vincijevog koda A. Wleborn navodi nekoliko razloga protiv takvome stavu, osobito kada je riječ o Da Vincijevom kodu:
- "Prije svega, nikada se ne može reći kako je nešto 'običan roman'. Kultura je važna jer uvijek prenosi neku poruku. Uvijek bi nas trebali zanimati kultura i njezin utjecaj na nas, neovisno o tome je li riječ o umjetničkim djelima, filmu, glazbi ili pisanju." (Dekodirani da Vincijev kod, str. 22)
- "No, u ovome konkretnom slučaju i sam autor djela tvrdi kako nije riječ samo o pukoj mašti te svoje čitatelje potiče na usvajanje nekih problematičnih izjava o povijesti kao stvarnih." (Dekodirani da Vincijev kod, str. 22-23).
- "Povijesni roman predstavlja vrlo popularan žanr, no upuštajući se u njega, autor s čitateljem sklapa prešutnu nagodbu. On se, naime, obvezuje poštovati autentične povijesne okvire, iako sam roman opisuje izmišljene likove u nestvarnim situacijama. (...). U djelu Da Vincijev kod izmišljeni detalji i krivi povijesni navodi predstavljeni su kao činjenice i plod ozbiljna povijesnoga istraživanja, što oni jednostavno nisu. (...) Brown navodi podulji popis literature kojom se služio u pisanju svoga romana, pri čemu većina navedenih djela ima image povijesnih radova, iako to uglavnom nije slučaj." (Dekodirani da Vincijev kod, str. 23-24)

Povratak gnoze

Gnostičke ideje i njihove svete knjige predstavljaju okosnicu literature New agea, od Redfieldovih Celestinskih proročanstava, preko Coelhovog Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala, pa sve do najnovijeg Brownovog Da Vincijevog koda. Pri navođenju odlomaka iz gnostičkih djela, koja su širokoj javnosti posve nepoznata, autori s područja New agea služe se jednostranom selekcijom, izabirući tek one odlomke koji potkrepljuju njihove teorije. Više puta citirano Tomino evanđelje, kao Brownov argument u prilog kulta Boginje i "svete ženstvenosti" u ranom kršćanstvu, sadrži još jedan odlomak koji nije naveden u knjizi Da Vincijev kod, a koji je usmjeren protiv spomenute teorije. (usp. Dekodirani da Vincijev kod, str. 74)
"Ne zaboravite, njegovo je ime Leonardo!"
"Počevši od naslova pa preko cijeloga svog romana, Brown i svi njegovi 'stručni' likovi toga umjetnika nazivaju 'Da Vinci'. A, znate što? To uopće nije njegovo ime. Nigdje ga se - ni u povijesnoj ni u obrazovnoj literaturi - tako ne naziva. Njegovo je ime bilo 'Leonardo', a rođen je godine 1452. kao nezakoniti sin stanovitoga Piera da Vincija, u gradu Vinciju, nedaleko od Firence. Drugim riječima, da Vinci očigledno znači 'iz Vincija'. Netko tko se želi predstaviti kao stručnjak za umjetnost, a neprestano ga pritom zove 'Da Vinci', jednako je uvjerljiv kao navodni vjerski stručnjak koji bi Isusa nazivao 'Nazarećaninom'." (Dekodirani da Vincijev kod, str. 127).
Posljednja večera ili Judina izdaja
Na insinuacije o "kultu žene" u ranom kršćanstvu kojega bi, navodno, Leonardo da Vinci bio kodirao u svojoj slici, autorica knjige strpljivo odgovara: "Brown tvrdi kako je Leonardo ovom slikom prenio svoje znanje prema kojemu su Isus i Marija Magdalena bili vjenčani; ona je trebala biti vođom njegove Crkve, što Petar nije odobravao, te je ona bila ujedno i pravi Sveti Gral. Zašto? Jer je lik koji se tumači kao Ivan zapravo Marija Magdalena. Položaj Isusa i Marije Magdalene tvori slovo 'M', ruka bez tijela - navodno Petrova - drži nož, a kaleža nema. Stoga Marija Magdalena mora biti kalež. (...). Da bismo ispravno shvatili ovu sliku, važno je uvidjeti kako njezina tema nije tek Posljednja večera općenito. Riječ je o određenom trenutku, utemeljenom na određenom odjeljku Svetoga pisma. Kada pomislimo na Posljednju večeru, prirodno je povezujemo s ustanovljenjem Euharistije. Brown upravo na to i računa ističući kako u središnjemu dijelu slike nema ni kaleža ni komada kruha. On tvrdi kako izostanak kaleža znači da je Marija Magdalena pravi Gral, i tako dalje. Problem s ovom tvrdnjom leži u tome što tema ove slike nije trenutak ustanovljenja Euharistije. Njezina je tema, naime, trenutak u kojemu je Isus nagovijestio kako će ga netko izdati." (Dekodirani da Vincijev kod, str. 140).

Pozitivni poticaji Da Vincijevog koda

Da Vincijev kod pobudio je zanimanje za teme, kao što su porijeklo Svetog pisma, kanon svetih knjiga, značenje apokrifne literature, Kumranska otkrića, koje je davno temeljito obradio hrvatski bibličar dr. C. Tomić u knjizi Pristup Bibliji (knjiga se može naručiti u uredništvu "Veritasa"). Kršćanima bi uspjeh Brownovog romana trebao biti ozbiljan poticaj da se i sami preispitaju jesu li pročitali cijeli Novi zavjet i koliko ga uopće poznaju jer, po riječima sv. Jeronima, "Nepoznavanje Svetoga pisma, nepoznavanje je Krista". Postavlja se i pitanje koliko kršćani poznaju povijest Crkve. Nekritičko prihvaćanje povijesnih tvrdnji Brownovog romana, prema Welbornovoj, svojevrstan je "peh" za sve navjestitelje evanđelja. (usp. Dekodirani da Vincijev kod, str. 169).

Odgovori

Za čestitati je izdavačkoj kući "Verbum" koja je Dekodirani da Vincijev kod, objavljen na engleskom jeziku 2004. godine, kao odgovor na spomenutu Brownovu knjigu, još iste godine objavila na hrvatskom jeziku. Knjiga Dekodirani da Vincijev kod svakako će poslužiti kao dragocjena riznica odgovora na lavinu pitanja koja je pokrenuo roman Da Vincijev kod, ali će biti od koristi i onima koji nisu pročitali spomenutu knjigu. Nova knjiga popularno izlaže crkvenu povijest i odgovara na neka goruća pitanja koja se u javnosti pogrešno interpretiraju i bespotrebno mistificiraju. Knjiga Dekodirani da Vincijev kod može se kupiti u brojnim katoličkim knjižarama ili izravno naručiti kod izdavača: "Verbum", Trumbićeva obala 1, 21000 Split; tel. 021/340-260, faks 021/340-270.

Razoružani Da Vincijev kod: Činjenica ili fikcija?

Prijevod ovog članka (The Da Vinci Code Disa-rmed) nastao je odobrenje autora fr. Josepha Carole, profesora na Gregorijani u Rimu (Ponti-ficia Universitas Gregoriana), prema tekstu izbornog predavanja koje je spomenuti profesor održao studentima.
Tekst je preveo kolumnist i novinar portala Križ života Anđelko Katanec, koji ne snosi krivnju za eventualne pogreške u prevođenju, a mogući su i spoileri u vezi s radnjom romana. Brojevi u zagradama iza citata navode stranicu iz engleskog izdanja knjige Da Vincijev kod.

Činjenica ili fikcija?

Napeti triler Dana Browna, Da Vincijev kod, ne treba se posebno predstavljati. Otkad se djelo po prvi put pojavilo u javnosti 2003., postalo je svjetski best-seller. Sa skorim izlaskom filmske adaptacije, publika će multiplicirati. Roman je iznudio, prema nekim procjenama, industriju od 2 milijarde dolara. (S 40 milijuna prodanih primjeraka - po 100.000 u pojedinim tjednima - poslije Biblije najprodavanija knjiga na svijetu; nap. prev.)
Brojne knjige razotkrivaju, dekodiraju i kritički objašnjavaju svaki detalj i preokret u radnji. I dok se slična djela tiskaju, rana Crkva je već pobila revizionističku povijest Dana Browna prema kojoj je Crkva navodno uključena u masivno zataškavanje prave istine o Isusu kao običnom čovjeku, ocu kćeri Marije Magdalene. No ako joj se da prilika, antička Crkva se može vrlo dobro obraniti. Sv. Irenej iz Lyona, biskup i mučenik iz 2. stoljeća (sam spominjan u pojedinim kontroverzama) odlučno je, prije svih ostalih, raskrinkao opisano stoljeće prema Danu Brownu.
Pseudopovijest i neognostička teologija romana su - jednostavno rečeno - smeće. Ni jedan kršćanin se ne treba bojati njegove 'blesavosti'. Kroz crkvenu će povijest sasvim sigurno izblijedjeti. Prema spomenutom, izazov Da Vincijeva koda lako se nadvlada jednom kad se s njim počne baviti. Ali onima koji nisu upoznati s poviješću Crkve, manipulacija povijesnih istina koju čini roman, teško će biti sasvim jasna. Zato, s malom pomoću Ireneja, prihvaćamo rizik kako bi postavili besprijekornu pobjedu u 4 osnovna područja: Kršćanska tradicija, kanonski spisi, razvoj doktrine Kršćanska tradicija, kanonski spisi, razvoj doktrine vjere i uloga Marije Magdalene. Na kraju ćemo ustvrditi kako je vjera Crkve u Isusa valjano vjerojatna. Ono što će se pokazati kao krajnje nevjerojatno bit će priča Dana Browna.
Zdrav razum mudro nalaže da se prije nego se bilo što potpiše, pročitaju i sitna slova dokumenta. Onaj tko je pročitao Da Vincijev kod dobro će napraviti ako postupi jednako tako. Pročitajte uvodne napomene u knjigu. Gdje se one mogu naći? Pogledajte na stranicu s copyrightom: "U ovom izmišljenom djelu, likovi, mjesta i događaji su ili plod mašte autora ili su korišteni posve fiktivno." ("In this work of fiction, the characters, places and events are either the product of the author's imagination or they are used entirely fictitiously.")
Da Vincijev kod je djelo mašte. To je uzbudljiv triler - koji završava u 'in a bust', obožavatelji trilera morat će iskreno priznati. Nazvati takvo djelo nečim višim od fikcije, bilo bi dovođenje u zabludu. Dan Brown sigurno ima vrlo aktivnu maštu i ono što sam ne izmišlja, koristi na potpuno maštovit način. Dok je god čitatelj svjestan da čita običan roman u kojem su povijesni i geografski elementi korišteni imaginarno, Dan Brown ga neće uspjeti zavesti. Tragedija je ipak u tome što je Dan Brown uspio prevariti mnoge čitatelje koji su preskočili napomenu, a koja se odnosi i na tzv. 'Fact' stranicu, za razliku od 500 stranica koje slijede.
'Fact' stranica donosi tri osnovne tvrdnje: (1) "Samostan Siona … europsko tajno društvo osnovano 1099. … je stvarna organizacija", (2) "Vatikanska prelatura poznata kao Opus Dei je duboko pobožna katolička sekta", (3) "Svi opisi umjetničkih djela, arhitekture, dokumenti i tajni rituali u ovoj noveli su autentični". Sad se prisjetimo prvotne napomene: "U ovom izmišljenom djelu, likovi, mjesta i događaji su ili plod mašte autora ili su korišteni posve fiktivno." Što onda, jesu li to činjenice ili nisu?
Dakle; takozvani Samostan Siona je radionica osnovana u 20. stoljeću od samozvanog francuskog slikara Pierre Plantarda koji je prije svoje smrti 2000. pod zakletvom trebao svjedočiti da su Les Dossiers, koji izlistavaju velike priore samostana, prijevara. Originalno, Michael Baigent, Richard Leigh i Henry Lincoln, autori ne-fiktivne knjige Sveta Krv, Sveti Gral iz 1982., prihvatili su Plantardovu sprdnju kao vrijednost, no kasnije su prepoznali varku. BBC-jev dokumentarac iz 1996. pomogao je razjasniti stvari koje je Dan Brown, nažalost, pišući prema Holy Blood, Holy Gral, ponovno zamutio.
Što se tiče Opusa Dei, teško ga se može nazvati 'katoličkom sektom'. To je crkvena institucija koju je 1928. osnovao sv. Josemaria Escriva, a 1982. Ivan Pavao II. ustanovio kao osobnu (ne Vatikansku) prelaturu. Pozivajući se na osnivače, u svojoj je pretposljednjoj knjizi Ivan Pavao II. zapisao: "U listopadu 2003. imao sam radost kanonizirati Josemariu Escrivu Balaguera, osnivača Opusa Dei, revnog svećenika i apostola laika modernog vremena" (Pope John Paul II, Rise, Let Us Be On Our Way, 117.) Vidljivo je kako ovo nisu baš riječi koje bi Papa koristio kako bi opisao osnivača 'katoličke sekte'. Opus Dei djeluje kao ne-teritorijalna biskupija u Katoličkoj crkvi, a njezini članovi osobno, a ne geografski, pripadaju prelaturi u kontrastu s članovima primjerice nadbiskupije New York, Sydney ili Westminister koje imaju fizičke granice. Opus Dei, štoviše, nema članova monaha, a sigurno ne nekog albino fratra zvanog Silas koji putuje zapadnom Europom ostavljajući iza sebe žrtve u stilu Jawsa, nekadašnjeg protivnika Jamesa Bonda. Na kraju romana, nakon više od 500 stranica klevete protiv Katoličke crkve, čitatelj uči da su "oboje, Vatikan i Opus Dei… potpuno nevini" (559.). No šteta je već napravljena.
Najvarljivija činjenica na 'Fact' stranici je posljednja. Dan Brown uvjerava svog čitatelja, kao što je uvjerio gledatelje televizijskog intervjua: "svi opisi umjetničkih djela, arhitekture, dokumenti i tajni rituali u ovoj noveli su autentični". Niti jedan ozbiljan povjesničar umjetnosti, međutim, neće prihvatiti tvrdnju da je nesumnjivo 'ženska' figura s Isusove desne strane na Leonardovoj Posljednjoj večeri, zapravo Marija Magdalena. To je mladić čija je mladost naložila Leonardu da feminizira portret, umjesto da ga učini muškim. Jedina naznaka grudi se nalazi upravo i jedino u vrlo aktivnoj mašti Dana Browna.
Što se tiče pitanja arhitekture, jedan će primjer dostajati. Koristeći prošlo vrijeme, kako bi opisao sadašnjost, Brown piše o Castel Gandolfu: "Kao papin ljetnikovac, građevina iz 16. stoljeća smještena kao 'Vatikansko zrcalo' (Specula Vaticana) … Vatikanska promatračnica … jedna je od najsuvremenijih astronomskih osmatračnica u Europi" (207.). To je teško vjerojatno. Istina, Castel Gandolf je papinska ljetna palača (odmaralište kao što je npr. Windsor Castle!), ali zbog problema s polucijom zraka i svjetlima iz grada Rima koja sjaje u daljinu, isusovci astronomi, koji su održavali Vatikansku osmatračnicu, više ne koriste teleskope u Castel Gandolfu za bilo kakva ozbiljna gledanja zvijezda. (To mogu i sam potvrditi jer sam bio tamo i gledao kako teleskop funkcionira i tko ga održava; nap. prev.) Vatikan ima, uistinu, prvoklasnu osmatračnicu, ali ona je na vrhu tamne planine u pustinji izvan Tuscona, Arizona! Toliko o točnim opisima europske arhitekture.
Konačno, Dan Brown s posebnom točnošću opisuje tajne rituale u svom romanu. Ali budući da su to tajni rituali nepostojećih organizacija, čitatelj može zaključiti kako ih ilustrira jednako točno kao što J. R. R. Tolkein opisuje običaje šumskih vilenjaka u Međuzemlji.
Ima li onda ikakvih činjenica na 'Fact' stranici? - Istina je da Opus Dei ima veliku zgradu u New Yorku, a što se tiče ostatka knjige, voljan sam garantirati kako se Louvre nalazi u Parizu, a samostan Westminister u Londonu. Službenici samostana, usput rečeno, odbili su dozvoliti snimanje filmske adaptacije u njihovim prostorima jer nisu mogli "pohvaliti ili podržati kontroverzne i ćudljive religijske i povijesne sugestije romana". Toliko o 'Fact' stranici.
Razoružani Da Vincijev kod: U obrani tradicije
Pseudo-povijest Da Vincijevog koda izravno napa-da povijesnu istinu kršćanstva. Zamorni akademik Sir Leigh Teabing tvrdi da "skoro sve što su nas očevi učili o Kristu je neistinito" (318.) Kasnije proučava 'znanstvene dokaze' koji dokazuju da je "verzija Crkve o Kristovoj priči nesigurna … najveća priča ikad ispričana je, zapravo, najveća priča ikad prodana" (356). Ako bilo što, onda je Teabingov literarni stvaratelj taj koji zna ponešto o tome kako prodati priču! Konačno, učimo od Roberta Langdona, heroja iz romana, da je takozvani cilj Samostana Siona bio prezentirati "svijetu tisuće antičkih dokumenata i znanstvenih dokaza da je Novi Zavjet lažno svjedočanstvo" (451). Rečeno nam je da je vjera stvar proizvodnje, mašte, metafore, alegorije i pretjerivanja. Vjernici si svjesno dopuštaju da budu prevareni kako bi se nekako nosili sa stvarnošću i živjeli bolje živote - kao da je življenje laži važnije od življenja istine. Problem nastaje, inzistira Langdon, kad netko svoju vjeru prihvati doslovno. Prava je istina da problem nastaje onda kad netko počne neobuzdano kritizirati djelo mašte kao da je evanđeoska istina. Brown bi htio da prihvatimo ono za što Karl Marx tvrdi da su religijski vođe redovito prodavali.
Na koji način mi poznajemo Isusa? Kako je kršćanska vjera došla do nas? Je li izmišljeni učenik Dana Browna u pravu? Je li Novi Zavjet spriječio, a ne omogućio da se kroz stoljeća kršćanstva sazna prava istina o Kristu? Prva Ivanova poslanica i apostolski svjedoci o kojima ona svjedoči nude nam prvotni odgovor:
Što bijaše od početka,
što smo čuli,
što smo vidjeli očima svojim,
što razmotrismo i ruke naše opipaše
o Riječi, Životu
(…) što smo vidjeli i čuli,
navješćujemo i vama
da i vi imate zajedništvo s nama.
A naše je zajedništvo s Ocem
i sa Sinom njegovim Isusom Kristom.
I to vam pišemo da radost naša bude potpuna.
(1 Iv 1, 1-4)
Iskustvo prijateljstva utemeljuje kršćansku vjeru. Grupa prijatelja, odnosno, Isusovih učenika - oni koji su ga poznavali, hodali s njim, slušali ga, gledali ga i dirali ga svojim vlastitim rukama - prvotno su predajom komunicirali drugima ono što su sami iskusili. To je apostolski dokaz, konkretna činjenica iz koje će proizaći kršćanska vjera. Kršćanska vjera nije, po tome, nekakav visoko imaginaran proizvod zamotan metaforom. Apostoli su osobno poznavali Riječ Života, Isusa Krista. Nakon prvotnog naviještanja onog što su iskusili, počeli su zapisivati svoja svjedočanstva poradi onih koji će doći nakon njih. U tom smislu, istina o Isusu stigla je do nas preko apostola. Stoga i govorimo o našoj vjeri kao apostolskoj.
Sv. Irenej je sredinom drugog stoljeća (tj. ne više od sto godina nakon Isusove smrti) objasnio da: "Plan spasenja nismo naučili od nikoga drugoga osim onih preko kojih je Evanđelje stiglo do nas, a koje je jedno vrijeme javno naviještano, a u kasnijem periodu, po Božjoj volji, predano nama preko Pisma, kako bi bilo temelj i stup naše vjere" (Against the Heresies III.1.1). "Budući da", zaključuje sv. Irenej, "apostolska tradicija postoji u Crkvi i ostaje među nama, vratimo se pisanom dokazu uređenom apostolima koji su također napisali Evanđelje, a u kojem su iznijeli doktrinu u svezi Boga, ističući da je naš Gospodin Isus Krist istina, i da nikakve laži nema u njemu" (Against the Heresies III. 5.1).

Takva je kršćanska tradicija, odnosno prenošenje kršćanske vjere. Započinje u prijateljstvu, čija je priča prenošena usmenom predajom, a zatim pisanom riječi. Iz te zajednice učenika, tj. iz Crkve, dolaze Pisma. Kako bi se osigurali da se Isusova poruka s vremenom ne izokrene, apostoli su postavili biskupe u Crkvama koje su osnovali. Tim ljudima je povjerena posebna skrb za pravovjerno prenošenje njihovog osobnog iskustva s Isusom. Drugim riječima, povjereno im je Evanđelje u svojoj cjelini i dana punomoć da nadgledaju njegovo autentično i beskompromisno propovijedanje.

Danas biskupi Crkava, u zajedništvu s rimskim biskupom, nastavljaju izvršavati ovu istu svetu funkciju. Oni zajedno čine magisterij Crkve. Odatle proizlazi da apostolsko nasljedstvo biskupa garantira vjerno prenošenje tradicije koje uvjerava kršćanske vjernike 21. stoljeća da je istina ono što su nam očevi prije više od dva milenija govorili o Kristu.

Rana kršćanska stoljeća nisu bila, međutim, potpuno pošteđena doktrinarnih rasprava. Sveti se Irenej, primjerice, morao raspravljati s gnosticima, New Age-evcima poglavito drugog stoljeća, koji su apostolsku vjeru pokušali zamijeniti svojim privatnim ezoteričkim vjerovanjima u kršćanskom obliku. Da Vincijev kod je, u stvari, prvi primjer neo-gnosticizma u 21. stoljeću. Irenejev odgovor svojim vječitim protivnicima u drugom stoljeću vrijedi i danas. Pozivajući se na doktrinalna pitanja, on pita: "Pretpostavimo da između nas započne rasprava o nekom važnom pitanju, nećemo li uzeti kao izvor prve Crkve s kojima su apostoli konstantno kontaktirali i naučiti od njih ono što je sigurno i jasno u vezi sa sadašnjim pitanjem?" (Against the Heresies III.4.1). Zašto se okretati apostolskoj Crkvi - Crkvi Rima, Aleksandrije, Antiohije i Efeza između mnogih drugih - kako bi se riješila rasprava? - Zato jer u tim zajednicama nastavlja odzvanjati glas apostola. Te zajednice prepoznaju odgovor u harmoniji s naukom kojeg su primili direktno od apostola.

U tom pogledu sv. Irenej je na poseban način gledao u Rim. On se okreće prema "onoj tradiciji koja dolazi od apostola, od vrlo velike, vrlo antičke i univerzalno poznate Crkve utemeljene i organizirane u Rimu od dvojice najslavnijih apostola - Petra i Pavla. Stvar je nužnosti da se svaka Crkva slaže s tom Crkvom zbog njezinog nadmoćnog autoriteta, tj. vjernici, bilo gdje se nalazili, budući da apostolska tradicija koja se trajno očuvala od strane onih vjernih ljudi postoji svugdje" (Against the Heresies III.3.2). Nije čudno, stoga, da se u polemici Dana Browna 'zlobni Vatikan' nalazi iza svih krivih učenja u njegovoj neo-gnostičkoj prispodobi. Od kad je osnovana, Crkva u Rimu je stajala na braniku istine protiv krivih vjerovanja i najtežih protivnika od tih koji bi mogli prevariti kršćanske vjernike.
Zašto se Mona Lisa osmjehuje?
Iako u nekim aspektima ovaj roman prelazi granice kriminalističkog žanra, on je ponajprije namijenjen lagodnom čitalačkom užitku i u tome uspijeva
Dan Brown, Da Vincijev kod, prevela Suzana Sesvečan, V. B. Z., Zagreb, 2003.

Vesna Solar

Jacques Sauniere, znameniti kustos muzeja Louvre, nađen je mrtav u muzeju. Njegovo je tijelo unakaženo i u krajnje neobičnom položaju, a čini se da je on to sam sebi napravio. Postupno se zatim otkriva da je njegovo tijelo zapravo dio kodirane poruke koja ne smije umrijeti s njim, ali ne smije ni pasti u krive ruke.
Tako počinje najnoviji roman Dana Browna Da Vincijev kod . Objavljen je 2003., već preveden na četrdesetak jezika, a u prvih šest mjeseci prodan u više od četiri milijuna primjeraka. Te brojke ipak neće impresionirati pravog ljubitelja književnosti, naviklog na činjenicu da bestseler obično ne znači i best quality . Da Vincijev kod doista nije vrhunska umjetnost, no to nije ni bila autorova namjera. On je želio napisati dobar krimić, i može se reći da je u tome doista uspio. Pritom treba napomenuti da su danas krimići i trileri književne vrste koje se najviše pišu i čitaju, pa je upravo zato vrlo teško napisati iole originalan roman koji se bavi rješavanjem neke tajne. Kako uvelike prevladavaju krimići sa "standardnom" tematikom ubojstava i zločina vezanih uz novac i drogu, Brown je zato krenuo drukčijim putem.

Križanje tema

I u Da Vincijevom kodu riječ je o rješavanju zagonetke ubojstava kustosa Saunierea, ali je pitanje istrage povezano s rješavanjem koda, koji je on ostavio unuci, kriptologinji Sophie Neveu , znajući da će ga jedino ona moći razumjeti. Ipak, da bi poruku potpuno razumjela, bit će joj potrebna pomoć harvardskog stručnjaka za simbologiju Roberta Landona. Tako je otkrivanje tajne umorstava istovremeno otkrivanje tajnog koda, pa u romanu nije središnje pitanje tko je ubojica – to se doznaje vrlo brzo – nego otkrivanje tajnog koda. I upravo to ovaj krimić čini osobitim; u čisto kriminalistički zaplet tako ulaze predavanja o simbologiji, povijesti umjetnosti i povijesti Crkve.
Da Vincijev kod tako nije sasvim "čisti" krimić, i to je njegova glavna odlika. Čini se, naime, da su "čisti" krimići postali već toliko nalik jedan drugome da svatko tko želi napisati iole bolji roman u tom žanru jednostavno mora uvesti nove elemente. Ipak, i taj postupak nije uvijek uspješan: u Caru oceanskog perivoja Stephena L. Cartera pokušaj "križanja" kriminalističkog zapleta i neke vrste realističkog romana čini se da proizvodi jedino dosadu. Brown, međutim, očito zna kako pisati krimiće, pa je njegovo "križanje" elementarne kriminalističke fabule s malim izlaganjima o povijesti umjetnosti, o simbolima i o Crkvi vrlo uspješno izvedeno.
Spomenuto uvođenje rasprave o umjetnosti u krimić izaziva pomisli i na Ecovo Ime ruže . No, Da Vincijev kod ipak je sasvim drukčiji roman. Moglo bi se reći da je čak riječ o načelnoj razlici između "visoke", ozbiljne književnosti, koju piše Eco – premda njegov roman nastoji povezati jednu i drugu – i isključivo zabavne književnosti, koju piše Dan Brown. Pritom je važno da, iako se u Da Vincijevom kodu mnogo govori o umjetnosti i simbolima, to nikad nisu doista prave rasprave, kao kod Eca ili Thomasa Manna. Brown ne uvodi eseje, nego samo manja izlaganja, koja su mu nužna za nastavak radnje i za rješenje zagonetke. Takva izlaganja zato nisu nasilno uvedena u zaplet, nego čine sastavni dio "klupka tajni" koje se "polako odmotava". Upravo mu to omogućuje da privuče i one čitatelje koje zanima jedino zaplet, ali i one koje će zanimati zašto se to Mona Lisa zapravo osmjehuje, ili zašto je glasovita da Vincijeva slika Madona na stijenama izazvala sablazan onih koji su je naručili. Brownov roman tako ne zahtijeva osobito predzanje o povijesti umjetnosti ili o povijesti simbola, kao što to uglavnom zahtijeva "visoka književnost": autor "vodi" svojega čitatelja polako, sve mu objašnjava, pa tako roman postaje gotovo neka vrsta zanimljivog malog priručnika.

"Alternativna" teza o Svetom Gralu

Zaplet je, naime, organiziran kao rješavanje niza zagonetki: rješenje jedne uvijek vodi do druge zagonetke. Istraga umorstava kustosa Saunierea nije tako samo "lov na ubojicu", kao što je to i kod možda najglasovitije autorice krimića Agathe Crhristie, nego odgonetanje tajne ubojstva znači odgonetanje tajne koja nije važna samo za nekoliko osoba; riječ je o drevnoj tajni, čuvanoj već dvije tisuće godina. Tako se u roman uvode i rasprave o tajnim društvima i, na kraju, zagonetka Svetoga Grala. Polako se zato razvija i poznata "alternativna" teza o Svetom Gralu, prema kojoj je Gral kalež samo simbolički, a zapravo je riječ o Mariji Magdaleni, koja je poput kaleža nosila i rodila Isusovu djecu, čiji su potomci i danas živi.
Zbog toga Da Vincijev kod ima i elemente kritike prihvaćenog kršćanskog učenja, pogotovo u smislu "patrijarhalnog" stava prema ženama. Ne bi se, doduše, moglo reći da je riječ o "feminističkom romanu", ali se očito sa simpatijama govori o "ženstvenosti" kao jednom od dva središnja načela univerzuma, odnosno kao barem o nečemu čemu se treba diviti i što treba poštovati. Tako roman i u tom smislu ponovo prelazi granice kriminalističkog žanra, koji uglavnom niti nudi niti traži neki napor interpretacije, a kamoli raspravu o temeljnim pitanjima svijeta i života. Dakako, i romani Agathe Christie – na čiju vještinu u vođenju radnje i zapleta Da Vincijev kod donekle podsjeća – često sadrže i svojevrsnu raspravu o zlu u ljudskoj prirodi, koje je najčešće skriveno, ali se, nažalost, nalazi i u gotovo idiličnim malim naseljima Engleske, ali suvremeni se krimići uglavnom ne bave otkrivanjem tajni o čijem rješenju ovisi i poredak svijeta, odnosno onih koje bi mogle promijeniti tijek povijesti. S tog gledišta, Da Vincijev kod pripada donekle i žanru "teorija zavjere", jer je riječ o nekoj vrsti "alternativne povijesti".
Ipak, Brown neće upasti u zamku pokušaja "objavljivanja" konačne istine . On će se zadovoljiti promjenom koju potraga za tajnom Svetoga Grala izaziva kod njegovih glavnih likova, ali najviše užitkom čitanja koje će ovaj krimić izazvati kod njegovih čitatelja. A to on svakako pruža.

Nadam se da ste uživali u ovom malo podužem postu. Pozdrav svima. Vidimo se uskoro kao bivši srednjoškolci!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!



Post je objavljen 21.05.2006. u 11:50 sati.