Dana 18.05.2006. u 19h održao se sastanak 3.b razreda!
Bilo je kao i na prijašnjim roditeljskim... Pola sata prije početka tog meni nemilog događaja, polako shvaćam da mi ponestaje noktiju, da me već glava boli od neprestanog čupanja kose, da su mi svi zglobovi uništeni od cijelodnevnog pucketanja njima, da mi je koncentracija na nuli od stalnog razmišljanja o posljedicama i da opet obećavam da se više nikad neću zaribat, da ću imat dobre ocjene ili da ću bar sve ocjene počet svojima govorit na vrijeme, da ću se držat svih školskih pravila i da više NIKAD neću dobit neopravdani!
Eh, onda 15 min. prije polako roditelji stižu... Svako lovi svog i umilnim glasom govore: "Ma, mama/tata, nemoj se jako živcirat! Sve ću ja to popravit!", "Mama/tata, ti znaš da ja tebe jako volim!", "Joj, daj, profesor me danas digel (to je neistinita priča oj edinici od prije cirka 3 tjedna) i pital me neko pitanje kaj niko u razredu nije znal i spičil mi je 1! Al stvarno nisam ja kriv/a kaj imam tak malo sreće!" i još mnogo takvih... Da netko to sve sluša i zapisuje ta knjiga bi bila najomiljenija lektira svih učenika svih uzrasta!
E, onda polako odlaze u učionicu... Učenici lagano trče kući i sklanjaju sve oštre i opasne ili tvrde stvari iz kuhnje/boravka/soba/kupaonice! Počinju pisat oproštajno pismo u kojem navode da svu svoju imovinu daju u dobrotvorne svrhe i: "Mama/tata, ipak te volim!" Zatim, kratka ili duga molitva (ovisi o učeniku jer Ana naprimjer moli cijelo trajanje omiljenog joj okupljanja) puna nade!
Sad ključni trenutak... KRAJ JE! AUTO DOLAZI! ULAZE! Namrgođenih lica bacaju se u govore da kakve su to ocjene, odakle toliko izostanaka, zašto ne učiš, zašto imaš neopravdani... Kada shvatimo da zapravo i nije toliko strašno i kad prođe onih najgorih sat vremena krećemo prema mobitelu i odlazimo na "nova poruka" i pišemo: "Jesi živ/a?". Dolazi odgovor: "Ispričat ću ti sve u školi!", "Dobro je, nije tak strašno" i slično!
I onda sve ispočetka... Opet različita sranja u školi, učenje- kaj je to?...
Nakon ovog roditeljskog najgore je prošla Ana... Do kraja školske godine zabrana izlazaka i kava, čak su joj i prijevoz u školu htjeli oduzet, ali su se smilovali jer je relacija od 2,5 km pješke čisto gubljenje vremena...
Dunja i ja smo ok prošle... Uobičajene prodike, razočarane face roditelja ("pa nije moje dijete glupo da ne može imat bolje ocjene!"), ali sve u svemu dobro!
Adela... Nije vrijedno spomena... Uz petice i četvorke matematika i fizika ni ne dolaze do izražaja...
Ostatak razreda kako tko, ali većinom dobro!
Al sad se fakat moramo primit knjige jer je kraj školske godine pa da nebi bilo popravaka ili konačnog uspjeha "dobar"!
Znam da ste se sad načitali ali morala sam ovako zorno prikazat moj doživljaj roditeljskog! Sad pitanje: kak vi doživljavate roditeljske? Je li i vama to jedan od najgorih događaja ili imate predobre ocjene da bi se bojali?
Post je objavljen 20.05.2006. u 18:16 sati.