evo....nisam dugo pisala post....kad se ništa zanimljivo nije događalo....još uvijek sam bolesna i jedva pričam....osjećam se ko da umirem.... evo danas ležim u krevetu i malo me bed uhvatio i razmišljam ja....zašto smo mi uopće na ovom svijetu...koja je naša uloga.....jesmo li mi nekome doista važni....kakav bi bio svijet da nas nije bilo.....da li bi sve bilo drugačije da odrastamo negdje drugdje....zašto se određene stvari događaju određenim ljudima...jednostavno ne kužim....mislim...zašto smo mi ovakvi kakvi jesmo...ponekad me stvarno uhvate ta životna pitanja,a znam da nitko ne zna odgovor....zašto je toliko pitanja.....zašto nitko ne zna odgovore na njih...jednostavno zašto?!?!posebno me zainteresiralo ovo pitanje-jesmo li mi nekome doista važni....može bit dosta ljudi koji hine ljubav i brižnost prema meni... danas teško znam tko mi je prijatelj,a tko me iskorištava....ljudi koje znam od djetinstva jesu moji prijatelji i znam da im je stalo do mene...al kako prepoznat dal te netko voli ili se samo pretvara....tek kad ga znaš nekoliko dana,mjeseci...nije važno,ali neki kraći rok od cijelog djetinjstva...
kako ti možeš znat da ti ta osoba želi dobro....jednostavno ne možeš.....mislim.....zato nekad treba riskirat....al nekad ne.....kad vam nešto treba ili kad vas netko povrijedi,tj. kad vam se nešto dogodi pravi prijatelji vam neće okrenut leđa....znam iz iskustva.....jedina frendice za koje mogu garantirat da me vole i da će uvijek bit uz mene su mare i katy....mare je uvijek rame za plakanje i bit će uz tebe čak i ako to neželi...a tu je i katy...možeš ju nazvat u 4 ujutro...uvijek će pričat s tobom i uvijek me ohrabruje i daje mi snage za naprijed...
mare mi uvijek kaže i to cijenim kod nje:"kad ti plačeš,kad si ti tužna uvijek ću bit uz tebe...al znaj kad te vidim da plačeš i kad vidim da te boli,znaj i mene boli...jer ti si kao još jedan dio mene....a dok bi katy rekla(ako su posrijedi dečki):"tko god ti je šta napravio,tko god te povrijedio nije vrijedan tvojih suza...ako ćeš plakat plači od sreće jer si sretna da si se riješila budale koja te nije znala cijenit....to mi užasno pomaže...jer jednostavno znam da će uvijek bit uz mene...a i uz mene je moj anđeo čuvar...moj best frend koji je poginuo u prometnoj nesreći....užasno sam ga voljela i još ga volim....ima noći koje provedem plačući....samo kad se sjetim kako je bilo kad je bio tu....užasno mi fali i što postajem ozbiljinija....shvaćam koliko su nam neki ljudi potrebni u životu...kako nekad i treba poslušat neki savjet,a ne uvijek tjerat po svom....moj pokojni frend bi uvijek kad bi bilo zbedirana zbog nekog dečka rekao:"tko je on,da mu slomim noge!?!?"na taj način bi me čak nasmijao i oraspoložio....znam da me je i on volio....i da će me branit od neke veće štete....jednostavno i to ne kužim....zašto mladi ljudi umiru,tj.što su oni bogi skrivili....mislim....vjerujem da bog postoji...al isto tako mislim da je bog nepravedan....stvarno sam se raspisala.... morala sam to negdje napisat.....eto ljudi....puno vas volim...cmoxs.....a za mare i katy...jedan ogroman cmoxs i hvala vam što ste uvijek uz mene....šta bi ja da vas nema....
Puno vas sve lolim......Anamaria
P.S.Roško,na kraju vas nećemo zvat jer nemamo dopuštenje od ravnateljice....
Post je objavljen 20.05.2006. u 18:56 sati.