S beskrajnim naporom gledao je u jeftine žućkaste tapete hotelske sobe. Razmršena kosa padala mu je preko lica i sakrivala tragove vlažnih očiju.
Koljenima je pritiskao ispisane papire razbacane po nečujnom debelom tapisonu, naslanjajući se na prekratki krevet.
Gušio se.
Dva su goluba lamatala krilima o staklo zatvorenog prozora koji je gledao na mračnu rupu dvorišne zgrade.
Počela je padati kiša.
Nije je čuo.
Očaj isprepleten gorčinom dizao se poput Himalaje. Sve je propalo, ne postoji više nikakav razlog, nikakav cilj.
Ipak, nije pomišljao na smrt.
Sutra je 29.11, državni praznik. Trodnevni kolektivni koktel govorancija, licemjerja i preseravanja. Besmisla.
A on je samo želio svirati. Pjevati. A kako? Raspuklim glasom i razbijenim snovima?
Kišne su kapi počele bubnjati o staklo. Mukotrpno se pridigao gazeći po svojim pjesmama. Gurno je gitaru pod krevet što je dalje mogao.
Kuda nestati od samoga sebe?
Samo da nikoga ne vidi i nikoga ne čuje. Da ga nitko ništa ne pita, jer on ne može ništa ni govoriti. Da ne vidi ni ljude, ni ptice, ni doma, ni obitelj. Da pobjegne od svojih neispunjenih očekivanja.
Silna težina sjela mu je na prsa. Stisnuo je šaku teško dišući.
Golubovi su nestali.
Htio je vikati, urlati, glasati se. «Biti muško.» Bilo što.
No ništa se nije čulo.
A predsobljem su hodali glasovi gostiju.
Shvatio je da će ovo biti teže nego što je mislio. Pobjegao je od doma Novog Zagreba u hotel na Trgu. Pobjegao je svijetu u 6 kilometara.
Recepcionar mu je još lebdio pred očima. I njegov šokirani pogled na adresu stanovanja.
Bol se pojačala. Ponovno je kliznuo na pod.