"Uzalud pružam ruke za njom ujutro, kad se budim iz teških snova, uzalud je noću tražim u svojoj postelji, kad me neki sretan, nedužan san zavara kao da sjedim kraj nje na livadi i držim je za ruku, koju prekrivam tisućama poljubaca. Ah, kao onda još napola u bunilu sna tapkam za njom, pa me to osvijesti -bujica suza navre iz mog tjeskobnog srca, te beznadno plačem u susret mračnoj budućnosti."
"Patnje mladog Werthera" -Goethe
Da, ponekad je korisno pročitatati lektiru poput ove... nađeš se u nekim razmišljanjima ako si zaljubljen.. ako i nisi, ugodno je s vremena na vrijeme pročitat nešto takvo da vidiš šta si izbjegao =) ipak nije li netko rekao da je stvarnost laž, a snovi istina? Lijepo je sanjati kad znaš da ćeš se ujutro probuditi i svejedno nastaviti svoj san... možda ne u istim stvarima ali barem vezano uz istu osobu... Znam da će shvatiti samo pojedinci... ali i to je dovoljno, ja se samo moram ispucat... ne mogu više držat sve u
sebi... "JA SAM TU U OČI DA NE GLEDAM, DA NAJBOLJE IZGLEDAM KAD SE NAJGORE OSJEĆAM... BOLI ME..." Da, boli to što se više neću buditi s istim entuzijazmom, s nekakvim iščekivanjem ("Vidjet ću je!" izvikujem ujutro kad se razbudim i sa svom vedrinom gledam u lijepo sunce; "vidjet ću je!" I onda cijelog dana nemam više nikakve druge želje. Sve, sve se ispreplete u tom izgledu... -Patnje.. Goethe), s nekim neobičnim osmijehom na licu... osmijehom kakvog nema svatko... ne s fizičke strane, nekakve propisane ljepote ili sličnog... nego... onako iskrenim, spontanim osmijehom... (..baš poput njegovog..) samo brojim minute, neprestano gledam na sat, žao mi je što nisam na tom mjestu barem sat vremena duže, a sa spuštanjem noći, spušta se i moje raspoloženje, jer znam da imam dan manje... Tek sad postajem svjesna prolaznosti... proklete prolaznosti...
"A njezina je vatrena narav najzad imala jače unutarnje potrebe, koje su laskanjem muškaraca sve više rasle; prethodne su joj radosti sve manje prijale, dok nije napokon srela čovjeka kojemu ju je neodoljivo privlačio nepoznat osjećaj, na kojega je onda usredotočila sve svoje nade, zaboravila svijet oko sebe, ništa nije čula, ništa vidjela, ništa nije osjećala osim njega, jedinoga, čeznula je samo za njim, jedinim. Kako je bila neiskvarena ispraznim zadovoljenjima nepostojane taštine, sada ju je želja vukla ravno k cilju, željela je biti njegovom, željela je u vječitoj vezi naći svu onu sreću što joj je nedostajala, uživati u sjedinjenju svih radosti za kojima je težila."
"Patnje... Goethe"
Vatrena narav, zaljubljenost -nepoznanica, emancipiranost prevelika... -sve to u prošlom vremenu... sadašnjost zvuči drugačije, iako to možda ne želim priznat -očito je... Pitam se je li uopće blog pravo mjesto da iznosim ovakve misli... sad mi je sve ionako ravno.. svejedno... Nevjerojatno je kako je jedan jedini trenutak odlučujući.. istina je da na tom "društvenom događaju" nisam ni trebala bit... unatoč želji , karte su bile rasprodane, dogovor otpao.. i onda, navečer... dan prije... uđem u kuću, čekaju me stari i kum... daju mi dvije karte... "Idete ti i kuma..." Oduševljenje.. stvarno sam htjela to... i dobila... pitam se šta bi bilo da nisam otišla.. da sam tu večer provela doma... bi li uopće primjetila to posebno stvorenje, ako i bi kako bi sve to izgledalo... ne samo on, ta večer... nova prijateljstva, nevjerojatne osobe, prekrasne uspomene... to je bio početak, a sad nakon godinu i pol već se nazire kraj... hoćemo li se uopće ikad ponovno sresti, hoću li postati samo slučajna prolaznica... mrzim rastanke...
"Čemu ta suluda, beskrajna strast? Ne poznajem više drugu molitvu osim molitve o njoj; mojoj se mašti ne ukazuje više nijedan drugi lik osim njezina, i sve u svijetu oko sebe gledam samo u odnosu spram nje."
"Patnje... Goethe"
Samo se pitam što je meni to trebalo... prije su svi uskoro postajali samo navika... ovaj put to ne mogu primjeniti... treba mi... a ja se tome ne znam prilagodit... odlazi... odlaze... a ja to ne znam prihvatit... Rekla mi je jednom da će me on slomit... nesvjesno... ne namjerno... ne hotimice... i opet je bila u pravu... već nekoliko dana ja nisam ono što sam ja zapravo... Smijem se, a plače mi se... izvodim gluposti, zabavljam se, a najradije bih se zatvorila u svoju sobu, svoje utočište, i lijevala suze... ali ni to nisam ja... lomim se tek u mraku, kad me nitko ne vidi i kad sam sigurna da moja bol neće nikom smetati... Najviše od svega smeta mi to što se ne mogu prisiliti da bezbrižno uživam u ovom vremenu što mi je preostalo... NJEGOVO UDALJAVANJE PRIJETILO JE DA ĆE U CIJELOM NJEZINU BIĆU STVORITI PRAZNINU, KOJA SE VIŠE NEĆE MOĆI ISPUNITI... (citat iz već navedene knjige)
Stvarno će mi nedostajat... te osobe... ništa neće bit isto bez njih... praznina...
Uzrok ovakvog ispada.. neprospavane noći... ah... mora netko i to...
Usprkos svemu... živim... sutra vjerojatno u Papayu... na svoju tipičnu "terapiju" podizanje raspoloženja... ples... definitivno najbolji lijek da se barem na trenutak zaboravi, da stvorim "onaj svoj svijet" i prepustim se ritmu... u nadi da muzika ne prestaje...
Sutra se javim, brale mi je u Opatiji pa me ne davi da se skinem s kompa =)
Isprika na (ne)zanimljivom postu..
Pusaa
Post je objavljen 19.05.2006. u 20:59 sati.