Krećem klimajuči sa dvije vrečice put škole. Svaka ruka svoju vrečicu nosi. Čuijem u desnom džepu mobitel mi zvoni. Prebacujem vrečicu iz desne u lijevu ruku, vadim mobitel i kreće: 'Mladen',
'Mladen, će biti go danas?'
'Da, evo ja idem prema Kumičiću, a gde si ti?'
'Tu sam kod Ribice, a tu je i Marko, a i Filip.'
'Evo mene brzo, već sam blizu Ribice. Idem desnom stranom.'
'Bok.' 'Bok'.
Uradih još nekoliko koraka kada vidim, žure prema meni Luka, Filip i veliki Marko. Čak potrčaše malo i uzimaju mi vrečice. Slijedi priča do škole. Tamo nas čeka Matea, a i Iva je razeredu. Tu je Ivo. Slažemo garniture i popisujem natjecatelje za turnirček. Tek što se prihvatih toga posla, čujem kako neko s vrata učionice obaještava Ivu da mora doma. Što se tu može. Iva odlazi. Vidjevši to, odlazi i Mateja. Prijateljice su pa to ispada nekako normalno. Ostaje četvorica. Od njih samo je Ivo učenik Kumičića. Dobro je i tako. Igrati će se.
Igralo se go na 13x13 uz prednosne kamenove po mrazlici u kyuevima podjelčjenoj sa tri. Bačurin je sve svoje partije igrao do prvoga zarobljavanja, aprotivnici po broju zarobljenih prema svojim kyuevima. Sistem oređivanja parova je bio berger (svak sa svakim) dvokružno.
Pogledajmo današnji redoslijed.
