Tražim riječi kojima bih imenovao moje otoke.
Tu je otok - moja ljetna rezidencija.
Na njemu radim i boravim sezonski.
Na njemu mi se desila Marija Gostri.
Na njemu se dešavaju i druge stvari,ali o tome tek trebam pisati.
Postoji i drugi otok, "otok potrage za srećom".
Tamo se ide kupati.
Tamo se ide družiti i uživati u prirodi.
Tamo se ide "tražiti ljubav".
Caroline mi se desila u rujnu prošle godine na "otoku potrage za srećom".
Bili smo na plaži, ja i moji prijatelji, Karlo i Luca.
Uživali smo u moru, suncu, uživali jer smo zajedno.
Carolina se pojavila sama, nesigurno, sramežljivo.
Samoća ju je pritiskala, kao nebeski svod Atlasa.
Promatrao sam je i ona je mene promatrala i nasmiješili smo se.
Frizura joj je bila kratka, dječačka.
Oči bademaste i krotke, a usne meke i senzualne.
Na vratu, pozadi s lijeve strane, imala je tetoviranog leptirića.
I time me je do kraja osvojila.
Sjedila je nogu svinutih u koljenima, koje je obgrlila rukama.
Prstima desne ruke je lagano tapkala po lijevoj, kao da svira piano.
Bilo je nečeg nevinog i krhkog u njenoj pojavi.
Osjetio sam snažan impuls da je zagrlim i držim uz sebe do kraja svjeta.
Moji prijatelji su izišli iz vode.
Karlo je predložio da kartamo.
-Da igramo remy?, upitao je Luca.
I igrali smo remy.
Ja sam i dalje bio opčinjen sa Caroline.
I Karlo je to primjetio.
Karlo primječuje takve stvari.
-Sviđa ti se onaj "slatkiš"?
-Nemaš pojma koliko.
-Pa meni nije baš seksi.
-Ma daj..ne znam..savršena je.
-Stvarno!?
Karlo se ustao i otišao do nje.
Karlo radi takve stvari.
Luka je primjetio moju zabrinutost i potapšao me po ramenu
-Hej sve će biti u redu, znaš Karla.
Karlo ju je doveo do nas.
-Ovo je Caroline iz Seattlea.
-Grada drvosječa i grungea, ispalio je Luca.
-Da, odgovorila je sa smiješkom, samo u zadnje vrijeme se preorijentirao na informatiku i internet.
-Ti se time baviš?, htio je znati Luca.
-Zapravo da, radim za Amazon, rekla je i jedva primjetno se zarumenila.
-Stvarno!?, hočeš li mi srediti popust, trošim cijelo bogastvo na knjige, filmove i glazbu?, upitao sam.
-Samo ako to zaslužiš.
-Samo reci čime, honey!
-Moram smisliti,..možda da mi nešto otpjevaš...
-Ja sam ti totalni antitalenat za pjevanje, ali volim slušati.
-Kakvu glazbu slušaš?, zanimalo ju je.
-To je teško pitanje..ima toliko divne glazbe koju volim..ne znam točno to definirati..
-Evo, nedavno sam otkrio grupu Trembling Blue Stars i još ne mogu vjerovati koliko su divni, nježni, sneni i melankolični.
-I ja ih volim..kad ih slušam, kao da djelim intimu sa najdražim prijateljem, ali u nekom paralelnom svijetu, gdje je sve nekako jasnije, pročiščenije, jednostavnije i ljepše.
-Kako smo se raspekmezili!, umiješao se Karlo,´ajmo mi u more dok se ovi golupčići tope od miline.
-Daj požuri se, već mi se riga!, doviknuo je Luca uz gromoglasan smijeh.
-Tvoji prijatelji se uvijek ovako ponašaju, upitala je kad smo ostali sami.
-Ma da, nemogući su!, nasmijao sam se.
-Nemoj tako, sjani su i pomalo ti zavidim na njima, rekla je sa sjetnim prizvukom.
-Zapravo, kad sam govorila o tom paralelnom poboljšanom svjetu, pomislila sam da mu nikad nisam bila tako blizu, kao ovdje, sada.
Uzeo sam je za ruku i spontano počeo pjevušiti.
"Born in the very same year
Alive at a similar time
It gave me something small that i could feel
That maybe as you grew you know how I`d feel
And Caroline and I knew how you`d feel..."
-hmmm,dobri stari The Go-Betweensi, uz njih se čovjek ne može osječati loše, rekla je zadovoljno.
-Pogotovo kad naprave pjesmu baš za tebe, primjetio sam.
-I za tebe,..i za nas, uzvratila je.
-aha..idemo u more ili ću te morati poljubiti.
Kupali smo se.
Karlo je doplivao do mene.
-Mala je ispala skroz u redu, ima sasvim zgodno dupence.
-Šta, sad ti je i seksi?
-A koja žena to nije?..znaš da za mene žene mogu biti samo dobre, bolje i najbolje.
-A najbolje su one koje su trenutno s tobom!, doskočio sam.
-Selbstverstaendlich!
U dobrom društvu vrijeme brzo proleti, tako sam kasno primjetio da se približio trenutak, kad ću morati uhvatiti brod da stignem na posao.Na kraju sam se jedva uspio pozdraviti sa Caroline i doviknuti u trku Luci da joj ostavi moj broj. Luca je zaboravio to učiniti. Luci se takve stvati događaju.
I to bi bilo sve da se prošli tjedan nije dogodila jedna od onih čudesnih slučajnosti zbog kojih na trenutak povjeruješ u postojanje višeg plana.
Karlo je upoznao simpatičan par, koji je došao na odmor u Grad: on, Ljubiša, crnogorsko-hercegovačkog porijekla, a ona Kate, Amerikanka iz Seattlea, u kojem zajedno žive.
Kad mi ih je Karlo predstavio, siječanje na Caroline je u tren oživilo, kao da je bila tu danas.
Spomenio sam to Karlu, a Kate je htjela čuti više.
Ispričao sam im ukratko našu priču i Ljubiša je na kraju raspamečen rekao
-Ne mogu vjerovati, svijet je stvarno mali!
Oni su poznavali Caroline!
Štoviše Caroline je njihova dobra prijateljica!
Štoviše Caroline je posjetila Dubrovnik na Ljubišinu preporuku!
Na kraju je Ljubiša sam zatražio moj mail da ga proslijedi Caroline.
Jučer sam dobio mail od Caroline...
DODATAK
Promatrjući Caroline, sjetio sam se riječi Henryja Jamesa - "U djevojci je bilo nečega nježnog, isuviše nepoznatog da bi čovjek mogao obratiti joj se neposredno; mogao je samo promatrati nju kao sliku ne usuđujući se da je dotakne."
Post je objavljen 18.05.2006. u 22:36 sati.