vjetar lagano grane njiše
i sunce toplinom obasjava
zelim da mi ovo vrijeme sve muke obriše
ali ipak ostalo mi je malo uma zdrava
da shvatim da nije moguće
ova bol i nemoć ostat će
sve u nekoj monotoniji prolazi
prolaze dani,prolaze sati
vrijeme me nimalo ne mazi
ne zeli mi vise ni trenutka dati
oprostit se ne zelim
ne zelim ovaj rat izgubiti
ne zelim se igrati zivotom danim
jer samo je jedan
a tu bitku zelim osvojiti
mogu se predat
naudit bliznjima
no kakva bi tada osoba bila
kada bi patnju nanosila prijateljima?
i znam da sam jaka,osjecam tu jacinu u sebi
no trenutak kasnije opet sam mala
dusa mi treperi,ostra prijetnja u zraku lebdi
ne zelim poglede na sebi
zasto kada zelim sama biti,ubijaju me te oci
i one ubojite rijeci?
jos cu jednom reci kriva sam,znam
no necu to vise ponavljat,budala ipak nisam
sve cu uspjet,treba mi samo malo potpore tvoje
ovu sudbinu lakse je krojit u dvoje...

Post je objavljen 18.05.2006. u 21:39 sati.