Nakon još jednog neuspjelog pokušaja krađe pekmeza, otišao si u sobu razmišljajući o novim mogućnostima. Uzeo si olovku u ruku i besciljno šarao po papiru, dok su glavom letjele optužbe koje su neminovno slijedile nakon takvih izgreda.
- Ti si kriv! Opet smo primijetili tvoje otiske na poklopcu tegle s pekmezom!
- Što da radim?, mislio si, iako si znao da ispod limenog poklopca postoji još jedan, najlonski, koji je služio kao zamka za rasvjetljavanje slučaja.
- Ti si ukrao pekmez!, opet ti prostruji mislima.
- A ne ti si!, uslijedi automatski odgovor.
Već u sljedećem trenutku razmišljao si o doživotnom kompleksu izazvanog nezadovoljstvom imena kojim su te nazivali. Ti, kakvo glupo ime pomislio si. Što bi se dogodilo da se kojim slučajem zoveš On? Nitko te tada ne bi oslovljavao u drugom licu i situacija bi se stubokom izmijenila. Potom si odlučio da se jedno vrijeme tako predstavljaš i nazivaš gore navedenim imenom. Već za nekoliko minuta bio je u ostavi i zavlačio šaku u teglu s domaćim pekmezom koji je brzo gutao. Kada je konačno ispraznio teglu mirno se, čiste savjesti, vratio u svoju sobicu. Bilo mu je dosadno pa je listao nekakve knjige, kad mu na vrata netko bijesno zakuca.
- Naprijed, odgovorio je.
U sobu je ušla njegova ljutita baka, prijeteći kuhačom, i reče
- Ti si pojeo pekmez!
- Ti?, odgovorio je mirno.
- Da ti!, opet će ljutita baka.
- Ti više ne boravi u ovoj sobi, mudro će on okrećući stranicu knjige.
Baka poražena napusti sobu.
Post je objavljen 18.05.2006. u 21:46 sati.