Napuklo je staklo pritiskajuć zjenu;
to zlaćano staklo blažena neznanja.
Oblak ugljen bacio na život je sjenu;
oblak praskom popraćen, čudesna spoznanja.
Na krvavoj mrežnici niknuo je cvijet;
cvijet od rose sluzave lomnoga opstanja.
U čemeru sumraka rodio se svijet;
svijet od rosne istine, glauk blagostanja.
Što da radim s istinom i krvavim okom?
Zar da duplju kopam tražeć laž poslanja?
Sve dok mučno hranim se žitkim očnim sokom;
neću, sine, građen bit – kataraktom znanja. . .
Post je objavljen 18.05.2006. u 13:15 sati.