Ovo je objavljeno na mjestu čije ime ne smijem izgovoriti, ali kako mi Gica Galaksija ne daje da pišem češće, a ja bih ipak htjela održati kakav-takav kontinuitet na mom plišastom jastučetu, evo texta i tuten.
Dakle, priča ide ovako:
Prije nekih dvadesetak godina, u jednom kenijskom nacionalnom parku živjele dvije grupe babuna.
Nazovimo prvu grupu Milivojevići, a drugu Jerkovići.
Važno je napomenuti da među babunima vlada stroga hijerarhija – muški su agresivni i natječu se za status unutar grupe. Cure rađaju djecu alfa mužjacima, no tu i tamo skurvaju se i s ‘betama’. Među stručnjacima za primate prevladava mišljenje da se cure spanđavaju s betama zato što su ovi pažljiviji & osjećajniji, kako prema ženkama tako i prema mladunčadi.
Idemo dalje:
I Milivojevići i Jerkovići živješe normalnim babunskim životom. Jeli su što bi im palo pod ruku, tukli su se, svađali, mirili, uzajamno si trijebili buhe, odgajali djecu, prijateljevali, oboljevali, umirali…
No, jednoga dana stanje se iz temelja promijenilo. Nakon uspješne propagandne kampanje kenijskog turističkog saveza, nacionalni park se uvrnuo u poželjno turističko odredište. Navališe posjetitelji.
Milivojeviće krenula sreća.
Iz nekog razloga upravo na njihovom dijelu teritorija turisti se počeli zaustavljati i užinati. A kako su majmuni simpatična živina, turisti pola jedu, pola Babunu daju. I ne samo da su ih posjetitelji počeli hraniti, nego i uprava parka odlučila na tome mjestu instalirati kontejnere za smeće. Milivojevići dobili samoposlugu.
Od toga je doba Milivojević babunska družina prestala odlaziti u stare spavaonice u savani. Smjestili se na niska stabla u blizini kontejnera. Zorom, čim sunce grane, pođipaju s grana na tlo i krene krkanluk. Više nitko ne hoda naokolo u potrazi za voćem i povrćem, stoka se uljenila, žive od rente k’o Paris i Nicky Hilton.
Sakriveni u visokoj travi sve to promatrali Jerkovići i pucali od babunskog jala.
Milivojevići krkaju i provode se, a oni i dalje jad i bijeda. Ako pošteni Jerković do smiraja dana ušićari skromnu šaku datulja, dobro je prošao. Doslovce sastavljaju kraj s krajem.
‘Kako s ovakvim cenama da prehranim dete?’, vajkaju se Jerkovići i tužno vrte glavama. Sirotinjo, sirotinjo, i bogu si teška!
Nije prošlo dugo, krenuo kriminal.
Agresivniji Jerković mužjaci, alfa šef i druge potencijalne alfe, krenuli u napad na Milivojeviće. Utrčavaju u teren i mlate kud stignu, skaču na kontejnere, otimaju hranu, pale i žare.
Traje to neko vrijeme te dolazi do preraspodjele dobara.
Ljudsku hranu sada jedu Milivojevići (u nešto manjim količinama) te poduzetniji i agresivniji Jerković mužjaci.
No, uskoro pukne tragedija.
Ekipa oboli od TBC zaraženog mesa iz kontejnera i svi pocrkaju.
Prežive samo oni koji nisu jeli junk food – Jerković ženke, Jerković mladunčad i Jerković beta mužjaci. Brojčani odnos ženki prema mužjacima padne/skoči na 2:1.
Zavlada Arkadija.
Nekoć stroga hijerahija oslabi. Beta mužjaci su daleko manje agresivni. Brže i lakše se mire pri svađama, ne mlate mladunčad i ženke, sudjeluju u kolektivnom timarenju, a događa se i nešto dotad neviđeno – odrasli mužjaci počeli su se i međusobno trijebiti!
Opisani fenomen primatolozi nazivaju ’selektivno usko grlo’.
Riječ je o promjeni društvene sredine koja je pak rezultat demografske promjene unutar grupe. Ne mijenja se samo brojčani odnos mužjaci-ženke, već i tip ‘osobe’. Kod Jerkovića ostadoše emotivci – zlobnici bi rekli: šonje.
Priča se nastavlja.
Mjesto radnje isto. Vrijeme – nekoliko godina kasnije.
Ženke savanskih babuna cijeli život ostaju s grupom u kojoj su rođene. Mužjaci pak u adolescentskoj dobi moraju otići i pridružiti se drugoj grupi.
Među Jerkoviće dolunjaše novi mladići.
Ranije, kada su alfe još bili na životu, pridošlice bi alfa džombe cipelarile i mučile dokle god se gušteri ne bi izborili za RESPEKT. Ženke bi ih također dugo ignorirale. Sve u svemu, ne bi im bilo lako. Međutim, u novim okolnostima grupa je prihvatila dođoše relativno brzo. Imigranti također neobično brzo usvojiše običaje Jerkovića i tako se ova babunska Arkadija nastavila.
Jerković mladići koji su pak otišli među druge babune najvjerojatnije nayebaše. Pretpostavljamo da su u novoj postojbini ostali dobri dečki, što će reći drže beta status. Na ovakav ishod ukazuju rezultati istraživanja koja je provodio Frans de Waal s rezus i dugorepim makakijima. Pokazalo se da se manje agresivne jedinke iz ‘finih’ grupa (dugorepi) nisu povampirile preseljenjem u sredinu s agresivcima (rezusi).
BTW – De Waalovu knjigu “Prirodno dobri – podrijetlo ispravnog i pogrešnog kod ljudi i drugih životinja” objavila je 2001. Naklada Jesenski i Turk.
Zašto ovo pišem???
Čitajući o Jerkovićima i Milivojevićima prisjetila sam se jednog ne tako davnog putovanja (1998.) u zapadnu Hercegovinu.
Islandski prijatelj i ja zatekli smo se na nekom drumskom putu u okolici Čapljine. Vani prži zvidzan, oko nas gušteri i poskoci. Iz suprotnog smjera nailazi drugo vozilo, neki lokalac. Cesta je uska, dovoljna tek za jedan automobil i netko od nas se mora skloniti s puta.
Nikada neću zaboraviti lice iza stakla u automobilu koje nam je prilazilo! Čovjek je bio spreman za konflikt, lice u grču, oči izbezumljene, tik je do pičkaranja, vađenja kalašnjikova, bacanja bombe kašikare! Odluka se morala donijeti u hipu – ili on ili mi??? Život nam ovisi o tome tko će pomaknuti kola!
A dugorepi makaki Islanđanin, ni ne kužeći u kakvom smo srazu Titana, ne trepnuvši skrene kolima u stranu i galantnom kretnjom mahne čovjeku da prođe.
Nesretnik prošao, a na licu mu izraz nepojmljivog šoka i nevjerice – kao da vam osamdesetogodišnja baba, ničim izazvana, zadigne suknju i pokaže Franjo Tuđman tetovažu na dupetu!
***
Baš poput mladoga babuna, dogodilo mi se da sam u zrelo doba dolunjala u Jerković pleme. Kulturni šok koji sam doživjela preseljenjem na Island najviše se ticao upravo manjka one glupe, apsolutno nepotrebne i uzaludne agresije koju sam svakodnevno proživljavala kod kuće.
Odmah po dolasku primijetila sam jednu nevjerojatno zanimljivu i usudila bih se reći, šokantnu stvar – tamo životinje ne bježe od ljudi! Hodate cestom, sretnete mačku, a ova ne pobjegne! Dapače, one društvenije se s vama i pomaze, dok one manje društvene tek provjere imate li za njih kakvu đakoniju pa nastave svojim putem.
Možete li vjerovati da te ludače imaju u vas povjerenje!?!
Kraj gradskog jezera cestu prelaze majka patka i njezini pačići. Kola staju. Čekaju da familija prođe.
Kolika razlika od makarske plaže gdje petogodišnji dječak kaže ocu: “Gle, galeb!”, a stari mu ni pet ni šest dobaci: “Udri ga kamenom!”.
A opet, otočani nisu glupi sentimentalci – meso se jede, životinje se ubijaju, psi baš nisu popularni u gradu. Nema slinavog romantiziranja, ali objesno i bespotrebno nasilje se ne tolerira.
Naravno, ima i tamo svega što je ljudsko; maltretiranja obitelji, pijanih tuča, ubojstava, kriminala… No, usporedba s Jerkovićima i dalje stoji pa se pitam – što se dogodilo sa strašnim krvoločnim vikinzima koji su prije desetak stoljeća harali sjevernim morima, otimali, silovali i palili??? Kakvo ih je ’selektivno usko grlo’ zadesilo?
I za kraj – anegdota s reykjavičkog jezerceta koja ukazuje da se neki rezusi ne mijenjaju unatoč preseljenju među dugorepe makakije.
Dakle, na tom jezercetu živi svakojaki pačji, guščji i labuđi svijet. Vikendom se tamo okupljaju djeca s roditeljima i onda kruhom hrane živinu. Velika je to radost i za klinčadiju i za pačadiju.
No, hudo bilo, lokalne novine javljaju strašnu vijest!
Viđene su tri osobe – dvije odrasle žene i dijete – koje su prošlog vikenda, usred bijela dana došle na jezerce, iz plastičnih vrećica izvadile kruh i počele hraniti ptice, a kad se jedna guska približila da žvakne krajac direktno iz ruke, cap!, zamahnu starija gospođa rukom, zavrne guski vrat u sekundi, zašušulji je u onu plastičnu vreću i u tren oka opaka trojka napusti mjesto zločina!
Novine opisuju šok nazočnih – mlađarija se rasplakala, unezvjereni roditelji ne znaju kako da ih utješe. Identitet neobičnih žena i dalje je nepoznat. Moja čarobna kugla govori da završava na IĆ.
Post je objavljen 18.05.2006. u 01:37 sati.