Ma kako da vjerujem na to da 'prave stvari dolaze neočekivano'? Kako neočekivano?Kod mene toga nema ja sve očekujem stalno i u svakom trenutku. Zar da onda mislim da mi se nikada neće dogoditi prave stvari..?I što su to uopće prave stvari..?Kako da ih znam prepoznati kada one zaista i dođu. Što ako ih ne prepoznam, što ako samo prođu pored mene a ja ih propustim? Možda mi se tog trena neće činiti toliko bitne ili će postojati neki razlog pa ću ih samo zaobići. Čudni su moji strahovi, tako nerealni i prolazni,sinu mi samo ponekad, a onda ih opet zaboravim...
Zar da se uopće nečemu nadam...?Neznam, ma kako ću i znati kada mi se niti jednom u životu nije dogodila prava stvar koja je došla sama od sebe. Gledajući unatrag shvaćam da sve što sada imam nije došlo samo od sebe, nikada, ali baš nikada nije mi se dogodila situacija u kojoj sam ostala iznenađena. U kojoj nisam znala reagirati. Ljudi nezaju koliko je prostranstvo mojih misli. Nitko nezna da sve stvari koje se događaju sam ja već jednom doživjela. Da, u svojim mislima. Valjda je to ono što proizađe iz beskrajnih neprospavanih noći i lutanja mojim mislima.
Kada bi i potpuni stranac barem na jedan tren provirio u moje misli, u crtice moga shvaćanja svijeta, začudio bi se kada bi shvatio da se i on nalazi tamo. Jer granica nije tamo gdje se more spaja sa nebom.
Post je objavljen 18.05.2006. u 00:30 sati.