Nema je više
Otišla je s njim
S kapima kiše
Mirim se s tim.
U meni više ne živi
Ostala je prazna sjena
Što kročila je nekad po livadi
i ponekad
Želim nestati ovog trena.
Odlazim s njom
Kao da postojali nismo
Sada žalim za tom
Ljubavi, zbog nje mi u srcu tjesno
Živjela je nekad u meni
I slavila sretne dane
Vjerovala je jednom dečku
Što sada liječi rane.
Bojim se svega što dolazi
Jer više ništa nije isto
Neka i tijelo sada odlazi
Ovdje mu više nije mjesto.
Jer moje tijelo bez srca je sad
Ono je samo skulptura isklesana slatkim djelom
I ne podnosi ovaj pad
Bol se ne bori s tijelom.
Uzeo si mi srce
Uzeo si mi tijelo
Ljubav k'o grom puše
Sve ovo je tvoje djelo.
Vratit se neće
Ono što je nekad bilo,
A tražim samo komadić sreće,
Onaj što tvoje srce je krilo.
Zar ne shvaćaš koliko te i sada ljubim
Da sve si što želim?
Zar ne shvaćaš da umirem dok te gubim
Nemam s kim da nadu dijelim?
Ne podnosim tihe dane
Bole me mokre noći
Jer kada potok suza kane
Sjeti me da nećeš doći.
Ljubavi nema više
Možda je bilo i nikada nije
Sada plaćem sve tiše i tiše
Jer nema srca da bije.
Bez rijeći sam ti ljubav davala
A ti sve moje sne uze
I sve što sam sanjala
Sada me tjera na suze.
One su jedino što mi osta
I mladost mi prolazi u mislima s tobom
Crna sjena sada posta
dane one nosim sa sobom.
Sjetiš li se mene ponekad
Nosiš li me u svom oku
Koje gledalo me nekad
Kao sreću malu, istinsku... duboku?
Reci mi sad, kad je sve završilo
Jesu li istinu govorile tvoje usne
Ili su sve što je iz njih izašlo
Bile laži gnusne?
Jesu li poljupci lažni bili
Jesu li puste sa mnom bile noći
Sad si možemo reći sve što smo htjeli
Ti mi ionako više nećeš doći.
Ni nadu ne uljevaš mi
Što da više o nama mislim
Iako se želim nadati
Uzalud je, jer sve je umrlo kada bolje promislim.
Nemoj ni mene žaliti
Kada odem u tminu
Gdje noć će me pomalo gutati
I stvarati nepovratnu tišinu.
Nemoj žaliti one dane
Sve bilo je uzalud
Al' bole me one rane
Jer mi daješ „zbogom“ za sav trud.
Sada odlazim jer njega više nema
Odlazim tiho zbog tebe
Želim živjeti od uspomena
U nepovrati dalekoj želim naći sebe.
Zaboravit češ jednom da sam bila
Zaboravit češ ovo srce malo
I mene koja, ljubav svoju nije krila
I srce što samo tebe je znalo.
Nema sudbine moje
O kojoj sam toliko sanjala
Moja sudbina je rijeka crne boje
Iz koje zbog tebe ne bih izranjala.
Odlazim tiho, kao što si i ti otišao
I ne vraćam se kao što se ni ti nisi vratio
Ovu rasplamsalu vatru si stišao
Da ne bi zbog strasti patio.
Odlazimo kao da postojali nismo,
A ni nje nema više
Nje koju nespretno krismo
Jer takva nam se sudbina piše.
malo od mene:)
Post je objavljen 17.05.2006. u 21:46 sati.