Sve je tako mračno... zamršeni labirinti... nema izlaza... nema zvijezde vodilje. Kada bi bar svemu bio kraj s ispuštanjem posljednjega daha, kao kada prestane isprazna predstava u kazalištu lutaka! – Ali odakle onda silna glad za blaženstvom? Odakle u nama ideal nedosegnuta savršenstva? Čemu odgoda neizvršenih nauma, kada puki pritisak okidača na ovome tužnom predmetu izjednačuje mudraca s luđakom, kukavicu s junakom, plemenita čovjeka s lopovom? – Ako postoji tako predivan sklad u neživoj prirodi, kako to da u razumnome svijetu postoji takav nesklad!? – Ne, ne! Postoji nešto više! Ja, naime, još nikad nisam osjetio sreću.
U jednom bi se jedinom hipu vrijeme svezalo s vječnošću! – Grozni ključu, koji ćeš iza mene zaključati tamnicu života, ali ćeš preda mnom otključati stan vječne noći, reci, oh reci, kamo ćeš me odvesti? U tuđu zemlju koju nitko nikad nije jedrima svoje lađe oplovio! – Gle, pred tom slikom čovječanstvo gubi snagu, nije kadro oprijeti se nečemu što je iznad vremena i konačnosti, a mašta, ta obijesna majmunica čúlâ, lakovjernima, kakvi već jesmo, stavlja pred oči svakojake opsjene. Ne, ne! Muškarac ne smije na to pasti. – Budi kakva jesi, bezimena stvarnosti, ja ostajem vjeran sebi i to mi je dosta! Budi kakvom želiš biti, ako ja pri prijelazu u tebe mogu ponijeti sa sobom svoje pravo ja! Stvari iznad toga samo su vanjski premaz na čovjeku. Ja sam sâm sebi i nebo i pakao...
Post je objavljen 17.05.2006. u 18:14 sati.