Marketing
PRAGMATIČAR PROTIV DOGMATIKA
Kao rezime, moglo bi se konstatirati, da je Tarascheva uloga na području šahovske teorije ne baš mala, uz uvažavanje svih primjedbi na njegov sustav. Njegova glavna teza o vrijednosti punog pješačkog centra, pokazala se u životnoj praksi kao neodrživa dogma,pa je baš kritikom te dogme Nimcovič pokrenuo «hipermodernu školu», koja je ulogu centralnih polja postavila na pravo mjesto. Tako je Siegbert Tarasch, bio slabe sreće na dva životna kolosijeka. Velik, istina, ali samo toliko da se pokaže da su drugi još veći od njega. U matchu ga je porazio veći igrač i veći borac od njega, misli se na Laskera. Tarasch je u partijama djelovao nekako smušeno, a od njega je ipak ostao dublji metodičar Nimcovič. Korijene Tarascheve metodike valja proučiti u uticanju njemačkih univerziteta onog doba. I Tarasch i Lasker stajali su pod tim utjecajem i samo je razlika u tome što je Lasker u šahu ostavio postrani svoju filozofsku preokupaciju, dok je Tarasch htio sastaviti sustav pravila za igranje šaha. Njegova nevolja je bila u tome što je u suštini više bio umjetnik nego metodik. Tarascheva moć kombiniranja bila je izvanredna i veliki je broj umjetničkih vrijednih partija koje je on ostvario. Na žalost, težnja za igrom po vlastitom sustavu, otežavala mu je posao i šablonizirala mu stil. Počeo je kao briljantan mladi majstor i nikad nije proniknuo da su mnoge njegove teze samo štake koje smetaju u hodu, čak i slabost na koju će ciljati njegovi suparnici.
U potpunosti, Lasker je bio pragmatičar, a Tarasch dogmatičar. Tarasch je najčešće upozoravao: «Ne igrajte istom figurom više puta u otvaranju, zauzimajte centar, razvijajte prvo skakače, a zatim lovce». I uz osmjeh završavao: «Ne mogu igrati šah bez kraljevog lovca.» U svakom potezu više je tražio logiku, a manje efikasnost, iako je bio izuzetno talentiran, ipak se zaustavio u svom razvoju najčešće robujući dogmi.
Post je objavljen 17.05.2006. u 17:41 sati.