Sto je sreca?
Samotnik odgovor trazi. Nespokojan i u jadu sretan moli odgovor u nocnim lutanjima, jer on mu treba isto kao ljubav, zivot. Njegovo veliko pitanje je sreca. Pa odgovorite mu, dajte mu!
Nitko nema uha, zemlja je gluha.
Sto je sreca?
Na to pitanje postoji toliko odgovora koliko i ljudi. A ljudi su medusobno razliciti kao pijesak.
Svatko ima svoje poimanje srece. Ona je nevidljiva i cesto je u nama, mada je nismo svjesni.
Tek kad nestane znamo da je postojala. Tad kazemo: ”O, kako su ovi dani bili lijepi i sretni.”
Bilo je mnogo takvih recenica u svakom zivotu. Svatko ih je bar jednom izgovorio. Sreca je obasjala mnogo naboranih cela, na kojima se nije mogao vidjeti ni tracak nade i koja su licila na nebo pred oluju, prekriveno crnim oblacima.
Sreca?
Mi je trazimo u nemogucim ostvarenjima maste. Trcimo za njom, dozivamo, molimo.
Ja je trazim u plavetnilu nekog pogleda, u dubini beskraja. Zelim polegnutu travu, krik ptica u letu, putovati s vjetrovima, plakati s kisama, odlaziti s oblacima, nestajati s maglom. Spavati na pustim poljima u narucju jesenjih oluja. U zoru se dizati, bjezati...bjezati daleko, bjezati od ljudi jer oni zavide tudoj sreci. I tad cu biti sretna, a mozda i necu. Jer ljudsko srce tezi uvijek za onim sto nema, sto je nedostizno u tom casu. Uvijek se zeli vinuti, u susret drugim zeljama, snovima.
Samotnik luta dalje i jos manje zna i jos manje pozna sebe. Boji se da je sisao s uma i kao lud hoda prema svom humu. On je vec davno skovao svoju srecu. Za njega je sreca patnja, i ne tezi za drugim ciljevima za kojima teze pohlepni.
Sreca je tako nepostojana i promjenjiva.
P.S. Pisano pred mnogo godina...ali aktualno i sada.
"Divim se njenoj ljepoti ali se plasim njena duha."
Mériméé
Post je objavljen 17.05.2006. u 16:57 sati.