tamna noć upija moje strahove, mane i nedostatke... ali ujutro zrake sunca upadaju u moje oči osvjetljavajući sve moje probleme... ostajem gola, sama u iščekivanju novog mraka... u mom odnosu s majkom ostali su preduboki ožiljci, rane koje ne zarastaju... ne uspijevam se suočiti s njima, ne mogu ih izbaciti iz svoje glave...nestalo mi je sigurnog tla pod nogama, uzdrman mi je cijeli svijet... nema više ničeg u što vjerujem... ogorčena sam. nema riječi utjehe. ja sam propali slučaj. samo to i ništa više... za mene nema uzdizanja na ljestvici, ja sam taj bezdan, to vječno dno... željela sam postati netko, ostaviti neko sjećanje koje će me nadživjeti, ali samo sam se još brže osudila na propast... ništavnost stvara ništavilo... riječi mi ostaju nedorečene u mozgu i zapinju tamo, sve stravične misli u kaotičnom i nelogičnom vrtlogu naviru na moja usta i ostaju se pjeniti u bjesnoći... ti napadi su siloviti, guše me, stežu omču oko mog vrata... nije me lako razumjeti niti objasniti... ni sama sebe ne razumijem... fali mi neproživljeno djetinjstvo, lijepa sjećanja koja nemam, ljubav oca i majke - nedostatak svega toga ostavio me trulom i praznom iznutra...gotovo da mogu osjetiti kako propadam i radije biram smrt... više ne uživam u životu, postalo mi je muka od svih sitnica koje su me nekad veselile... razočarana sam, najviše sobom... kako sam uspjela postati toliko drugačija od svega što sam ikada željela biti? nepotpune psihe nesposobna sam se promijeniti... ne shvaćam koji je točno taj izdajnički trenutak u kojem sam prestala vjerovati, ostala bez ciljeva i snova... izgubila sve... puna sam tjeskobe... želim samo da ih moja smrt boli kao što mene boli moj život... mogu osjetiti crve koji iznutra izjedaju moje tijelo već dugo mrtvo... vjerojatno ću biti samo još jedan broj na hladnom, ukočenom nožnom prstu na stolu u nekoj mrtvačnici. sasvim nepoznata i obična... boli svijest da sam mogla biti netko, a postala sam pepeo kojeg raznosi vjetar... svugdje pomalo, nigdje zastvarno... negdje mora biti moja oaza, moj lažni privid sreće... ja sam samo slobodan duh prognan u beskraj vječnosti da luta... i umorna sam iz dubine svog ništavila... svijet je prokleto okrutan... umirem prerano... ja ne želim umrijeti... želim da me netko probudi iz ove agonije uništenog sna koji se pretvorio u najgoru noćnu moru... alarm vrišti da nešto nije u redu, a preslaba sam započinjat promjene... i što mi sad vrijede suze? prazno mjesto na krevetu sjeća me na jedino biće u mom životu koje ispunjava moj život bojama... na mojim usnama još odzvanjaju njegovi poljupci... pogled pun čežnje upućen mobitelu... zvoni... poruka... možda ipak nije prekasno za mene? možda se vrijedi boriti? okupana blaženstvom prisutnosti njegova duha vraćam se u sadašnjost... možda ipak pokušam ponovo... možda bude bolje... možda mi nešto i uspije... eh... možda
Post je objavljen 17.05.2006. u 11:27 sati.