Danas,na satu vjeronauka,nastavnica nam je pročitala jedno pismo,nije to obično pismo,osim što ima poznatu autoricu,to je i pismo u kojem sam praktički u potpunosti pronašla sebe,postoje razlike,ali ne uočavaju ih mnogi.
No prvo uvod.
Na cijeloj ovoj kugli zemaljskoj,na cijeloj ovoj našoj planeti Zemlji,ne postoji nitko tko me potpuno poznaje,niti jedna osoba ne zna kakva sam zapravo,u duši………………..
Često me to muči,razmišljam o tome i uglavnom svu krivnju «svalim» na svoja ramena,ali ima trenutaka kada mislim drugačije.Možda jednostavno nitko nikada nije pokazao prevelik interes da me u potpunosti upozna,bila sam im OK ovakva kakva jesam,a možda se i ja nisam trudila pokazati da nisam samo takva…………………..Nisam ista kao osoba koja je ovo pisala,nisam baš takva,uvijek pokazujem milosrđe i suosjećanje,ali ne i skro prave osjećaje…,ne zanimaju me toliko dečki,i ozbiljnija sam,ona prava (moje ime) je uvijek tu…..,ali gotovo nikada ne pokazujem pravu sebe…………..
O ovme bih mogla pisati danima,ali pročitajte pismo……
Draga Kitty,
Već sam ti rekla da imam dvostruku ličnost.Jedna polovina utjelovljuje moju bučnu veselost,smijanje svemu,moje vedrinu i,nadasve,način kojim sve olako shvaćam . . .Ova strana uvijek čeka u zasjedi i tjera u stranu onu drugu,koja je mnogo bolja,čistija i dublja. Nitko zapravo ne pozna lijepu Anin stranu i zato me tako malo ljudi stvarno voli……..
Strašno se bojim da će svi koji me poznaju onakvom kakva se uvijek pokazujem,otkriti da imam još jednu stranu,ljepšu i bolju.Bojim se da će mi se svi rugati,neće shvaćati ozbiljno.Navikla sam da me ne shvaćaju ozbiljno,ali na to se navikla i može podnositi samo ona «površna Ana»;a ona «ozbiljna i nježna Ana» suviše je krha za to.Ponekad,ako zbilj prisilim dobru Anu da četvrt sata bude na pozornici,ona jednostavno zanijemi čim mora progovoriti i pusti Anu broj jedan da preuzme riječ i,prije no što opazim,iščezne.
Stoga ona nježna Ana nikad nije nazočna u društvu,do sada se nije pojavila ni jedan jedini put,ali njezin glas prevladava gotovo uvijek kad sam sama.Točno znam kakva bih željela biti,znam kakva i jesam…iznutra.Ali jao,to samo ja znam.I to je možda,ne,to je sigurno razlog zašto svoju unutarnju narav nazivam sretnom,dok drugi smatraju sretnom moju izvanjsku narav.U mojoj me nutrini vodi čita Ana,a izvana sam samo obijesna mala koza što se otrgla s uzice.
Kao što sam ti već rekla,sasvim drugačije mislim i osjećam nego što govorim i zato me zovu lovac na dečke,namiguša,sveznalica……………Vesela se Ana tome smije,drsko odgovara,ravnodušno sliježe ramenima,pravi se da joj je svejedno,ali,na nesreću,tiha Ana reagira sasvim suprotno.Moram ti iskreno priznati da mi uopće nije svejedno,da se strašno pokušavam promijeniti,ali se uvijek borim protiv jačeg protivnika.
U meni jeca jedan glas:»Evo te,evo što je postalo od tebe:nemilosrdna si,,izgledaš oholo i naduto,ljudi te ne vole,a sve je to jer ne voliš slušati savjete svoje vlastite bolj polovine».
Oh,rado bih slušala,ali ne ide;ako sam mirna i ozbiljna,svi misle da je to nova komedija…i moram iz nje izać okrećući je u šalu,a da i ne spomenem vlastitu obitelj koja će sigurno misliti da sam bolesna,tjerati me da pijem pilule za glavobolju i živce,pipati mi vrat i glavu da vidi imam li temperaturu,pitati imam li začepljenu stolicu i kritizirati moje loše raspoloženje.To ne mogu izdržati:ako sam toliko promatrana,počinjem bivati žalosna,zatim nesretna i naposljetku ponovno okrenem svoje srce tako da je ono loše izvana a ono dobro iznutra i nastavljam pokušavati da otkrijem na koji bih način postala onakva kakva bih toliko rado bila i kakva bih mogla kad . . . na svijetu ne bi živjeli drugi ljudi.
Tvoja Ana
Iz Dnevnika Ane Frank
Post je objavljen 16.05.2006. u 21:04 sati.