Marketing
Anđeli koji su uvijek tu!
Danas sam izabrala jednu posebnu temu koju mi je u glavu ubacila jedna posebna osoba... Ta osoba je kao jako mlada djevojčica ostala bez oca. I meni je ona jako fascinantna i jako posebna zbog te svoje snage koju u sebi nosi. Nemam pojma kakav je osjećaj kad se izgubi netko tako blizak i kakve osjećaje je tad osjećala, ali kad mi priča o njemu osjetim tu ljubav. Onu pravu istinsku ljubav oca i kćeri... Baš kad razmišljam sad o tome vidim kako je ona jaka i da ju je to ohrabrilo i dalo joj snage. Vjerujem da nije lako o tome pričati i zato ju nikad ni ne pitam o tome jer neke se stvari jednostavno trebaju držati u sebi. Ona zna da sam ja uvijek tu...isto kao šta i ja znam da je ona uvijek uz mene. Ne poznam ju dugo, i u tom kratkom vremenu već je propatila dosta. Već ju je nekoliko ljudi uspjelo prevariti i ubedirati. Ali ona je svejedno sve to uspjela "progutati" i krenuti dalje... Divim se njenoj snazi i upornosti, ali isto tako znam da vani to tako izgleda, ali da je iznutra to sve još boli. Znam jer smo mi ljudi takvi...jednostavno nešto pokušamo sakriti i zakopati, ali nas ono kad tad opet dočeka. Taman kad sve krene super i kad smo napokon sretni...ono iz prošlosti nas ganja i počne nas opet mučiti. Ali ja znam da će ona to sve uspjeti rješiti i neče trebati tada zakopati ništa...pa neće imati niš isplivati na površinu i ubedirati ju kad joj napokon krene sreća... Za početak ima ljude koji su uvijek tu uz nju i koji joj daju zagrljaj kad ga treba, osmjeh kad je tužna, rame kad joj se plače... I koliko god ona njih nekad gurala od sebe oni ju nikad neće napustiti.
To je prijateljstvo koje svi želimo imati i koje se cijeni. Onaj ko to ima u svom životu sretan je čovjek...i nek to nikad ne pusti i zaboravi.
Ja sam prije godinu dana izgubila dedu kojeg sam jako voljela. Plakala sam kao luda kad sam to saznala, ali ne odmah...jer nisam odmah htjela razumjeti kako i zašto njega više nema. Nazvala sam frendicu i čim sam izrekla rečenicu da njega više nema počela sam kao luda plakati. Nisam stajala dva dana i mama se zabrinula jer nisam samo plakala nego sam od boli jecala...mislila je da ću se ugušiti. Peklo me srce i duša i to sam baš osjetila. Osjetila sam kako se iznutra gušim, kako se iznutra lomim. Nijedan osjećaj nije tome ni blizu...niti slomljeno srce nije tako bolno. Ono nekako kasnije zacijeli, ali izgubljena osoba se nikako ne može skroz zamijeniti. Još uvijek nekad znam zaplakati po noći u krevetu i uvijek ga se sjetim. Na sprovodu sam jedva izdržala. Plakala sam cijeli dan i nikog nije bilo blizu mene da me zagrli taj trenutak kad je on išao pod zemlju. Bilo je toliko ljudi,a ja sam se osjećala tako sama i usamljena. Sestru je grlio dečko, tau je grlila mama, baku su grlili sinovi, a mene...nitko. Brata nije bilo jer je bio na nekom natjecanju. tako mi je falio tada zagrljaj i topli osmjeh...ali nije ga bilo. Mama nije ni suzu tada pustila i ja sam bila jako ljuta na nju sljedećih par dana. rekla sam joj da ju ne razumijem kako to da nije niš osjetila...kako to da nema srca. Ona mi je rekla da joj je bilo teško, ali da je bila jaka i da se suzdržavala. Ja nisam mogla tako kako ona. Bila sam i ja jaka, ali suze su bile jače...tuga je tada bila jača. I lakše mi je tako kad god sam tužna...plačem sve izbacim iz sebe.
Taj dan sam svog tatu prvi put vidjela da plače i time je bilo još i gore. Srce mi se doslovno paralo. Sjetim se svoga dide uvijek i svako toliko idem na grob i pričam s njime. Netko bi rekao da sam skrenula, ali baš mislim da me on uvijek prati i da me čuje kad mu govorim na grobu.
Upravo su te drage osobe (meni moj dida, a njoj njen tata) naši anđeli koji su uvijek uz nas. Rekla mi je jednom da misli da me njen tata poslao na njen put...i ja joj vjerujem. Isto kao što vjerujem da je moj dida nju poslao na moj put...isto kao i osobu koju sam upoznala na jednoj maturalnoj nedavno. Svi ti ljudi koji su u zadnje vrijeme ušli u moj život, znam da su izbor moga dede. Znam da ako sam ih upoznala, da to nešto znači...da će naše prijateljstvo biti veliko i dugačko. Osobe su sve različite i posebne na svoj način,a opet na neki način iste...:-)
Post je objavljen 16.05.2006. u 19:17 sati.