Prošlli vikend opet smo bili na vikendici. Nije nas bilo puno... starci, sestra, njen muž i mali, mala kovrčava i ja. Dugo me tamo nije bilo. Godinama. Sve je djelovalo zapušteno. Starci nekako radije odlaze na more. Tamo je sve kamen. Tamo je sve beton. I dok je mala kovrčava u štiklama lomila svoje lijepe gležnjeve po krtičnjacima, pokušao sam prepoznati vizure one dobro njegovane tratine koja mi je za nedjeljnih radio prijenosa zamjenjivala Maksimir, Poljud i Marakanu.
Blagovali smo u tišini, vjetar je nosio miris i latice rascvale akacije, činilo se kao da sniježi u maju. Nismo puno jeli. Ostalo je mnogo hrane. Mjera je ostala ista. Kao i svakog proljeća. Jedino se u nama nešto promijenilo. Okus kao da je izašao iz hrane, veselje iz ljudi. Okolni bregovi bili su nijemi, tihi. Nije bilo pjesme. A onda se netko sjetio da odnesemo klopu stricu Atifu.
Priču možete pročitati u zbirci Buddha u supermarketu, Naklada Ljevak.