Nekogas toa bese zemja na nasiot son, a denes tamu zaminuvam so drug.Patuvam kon vremeto koe neznam sto ke ni donese.I vecerva sum skrsen, skrsen od sekavanjata na naseto minato.Begam, baram, no kogo?
Pod mracnite oblaci na mojot zivot mi se nudi ona koe sto ti odbi da mi go pruzis.Mi se nudi ona po koe sto uste odamna sum zeden.Polean od bezbroj baknezi mislite prinudno go baraat tvojot lik.I vo ovoj moment ne uspeav da se spasam od pomislata na tebe.Se obiduvam da svrtam od kamenite patista na mojot zivot prepolneti so beskrajna maglina, no sekavanjata i ponatamu me teraat po toj dolg, nepoznat pat.
I utroto se raga.Deneska so isto tempo gi prifakam baknezite koi se tugi za mene, nepoznati za mojata licnost.Ostanuva samo edno toplo sekavanje vrezano dlaboko vo moite misli neporazeno od stranata na zaborav.
Post je objavljen 16.05.2006. u 12:48 sati.