Sjeo je za komp. Polako je noć spuštala svoj tamni pokrivač preko grada. Iako neubičajeno kasno, skuhao je kavu. Toliko je bio rastresen da je trpao žlice i žlice kave i šećera te trunčicu cimeta...
Blah, po prvi put si napravi savršenu kavu, onako kremastu sa pravim omjerom mljeka, kave i šećera i ne zna koji je omjer čega stavio. Bila je kremasta skoro, ne vodenasta. Pjena se zadržala, dok je jazzist svirao i davao boemski ugođaj. Fotelja koja je već godinama u sebi držala zrak nije pokazivala određene nagibe kakve je znala, i nije ga rušila uljevo. Znate, ona IKEA-style sofa koju treba napuhati sa fenom pa zapravo sjedite na zraku. Ako se zanemari plastka i prevlaka, zapravo je lebdio u zraku.
Sve je bilo nirvanastično i na svom mjestu.
Zazvonila je poruka
Ana je poslala poruku. Nije bila sigurna ni sama što govori, no čitajući između redaka moglo se shvatiti da nešto nije u redu. Jel netko umro? Stradao? Opet su počeli reprizirati Dadilju? Ne, ne, ne... U pitanju su bili njih dvoje. Njihova veza. Kriza. Prva koja se rekla na glas, recimo to tako. Ne jednom su oboje pomislili kako su blesavi što to rade, kako bi bilo bolje da nitko nije ništa započinjao, no onda kada god bi se našli...
Konvencionalan par? Nikako. Romantični? Više on nego ona. Strastveni? Više ona nego on. Nesvakodnevna pojava, dvije suprotnosti koje su se privlačile, ali ne onako isklišejzirano nego na neki poeban način, njima do sada nepoznat. Na kraju povrjeđen čovjek i apstinentica nisu uobičajen par.
Pomislila je da će napraviti glupost. Da će biti kao njegova prijašnja da će ga nenamjerno povrjediti,a znala je da će nju boljeti više nego njega. Možda je htjela prekinuti no ipak nije mogla, barem ne tako preko poruke. Jedan od njenih trenutaka kada je bila zbunjena. Poruke je šifrirala kao Pitija iz Delfa. Zaželjela je da joj je dragi telepat i da pročita što ona želi, jer je sama imala takvu zbrku u glavi da nije mogla razaznati ni sama što želi.
On je bio lagano iznenađen. Mir mu je bio poljuljan, no ne izgubljen. U prvi nah se primio za glavu. Što nije sve bilo u redu!? Očito nije, no sad su se njena posljednja ponašanja složile u slagalicu koju je mogao odgonetnuti. Bio je glas razuma u vezi i kočnica, iako mu se često dogodilo da mu na površinu izađe onaj temperamentniji dio. Ovaj put je i sebe iznenadio. Miran, staložen, dao joj je mjesta za disanje, stvorio taman onoliki pritisak koliki je htio. Ugasio je svoju PC-mašinu. Šalica je bila prazn, samo se soc zadržao na dnu.
Polako je i ona krenula u svom stanu pravac tuš kabine. Skinula je sve sa sebe, ogrnula se ručnikom i sjela na školjku sa mobitelom u ruci.
Pomislio ju je nazvati, no u zadnji tren je pomislio kako je to glupa ideja i da će ju samo još više uplašiti. Pokušao je skratiti zadnju poruku.
Njoj je postajalo sve hladnije. Ostavila je mobitel i krenula pod tuš.
Čekao je. Nije odgovarala. Hm... Možda je otišla na WC, ili joj je krepala baterija. Trebao je razbistriti glavu. Bilo je 10 navečer i živa pustara u kvartu. Samo su lokalni mladići i djevojke sjedili u parkiću sa pivama i zabavljali se. Sjeo je na bicikl ui počeo okretati pedale. Nakon 10 minuta već se zapuhao, ispao je iz kondicije.
Ona je jednom rukom držala fen, a drugom počela pisati SMS.
Lagano se vozio glavnom avenijom kad je čuo dobro poznati zvuk poruke koju je samno ona mogla poslati. Krenuo je rukom prema džepu i počeo vaditi mobitel. Ispao je na sred ulice i raspao se. Srećom tamo maska. Stao je i krenuo početi kupiti djelove mobitela. Poizitivan odgovor ga je razveselio i razvukao mu osmjeh od uha do uha. Ispustio je bicikl iz ruku i krenuo tipkati njen broj. Nedostupna. Hm... Sagnuo se da pokupi bicikl, te da krene put kuće i fiksnog telefona koji nikad nije nedostupan. U tom trenu je izneneđujuće brzo iza ugla naletio auto.
Ovaj put nije mogao pokupiti djelove od mobitela. A ona je čekala i čekala odgovor. Nije ga dočekala...