Nevjerojatan noćas bio je zrak,
a misli su gorjele u njenim očima.
Med i pelud i beskrajna svježina
mirili su drhtaje gluhim koracima.
San je tkao svjetlom svoje mreže
žutih lampi, tiho, mirnim ulicama.
Jedna je sjena, naprosto gola,
teturala sneno tamnim redovima.
Pogledom u mraku sablasno bistrim,
mukom svojim vrištala je noći
da dođe, da ode, da odluči jednom
i mira joj dadne u njenoj samoći.
Naklonila se ljupko slijepome svijetu,
kleknula u travu, uz rub, do pločnika,
zadržala je dah u plućima i šapat
za nekog stranog, slučajnog prolaznika.
Post je objavljen 16.05.2006. u 10:18 sati.