Živiš uza me, kao dah jasmina,
il mjesečina iznad krtih stijena,
tošeć me slašću, što pored svih mijena,
ima stalnost noći, mora i planina.
Htio bih te dići uz zanos violina
do dalekih zvijezda, gdje nikoga nema,
ta sjati uza te, riješen svih vremena,
uz muziku, što bi dragala s visina.
Najteže mi je, kad te noć odnose!
O da te barem san večeri svake
ugrabi, pa mi čaroban donese
tvoj osmijeh, što je sve ljepši i mlađi,
moje bi noći bile tada lake,
a moji snovi mnogo, mnogo slađe
Post je objavljen 15.05.2006. u 23:33 sati.