Sjedile smo na balkonu hotela "London". Nabrijani neki hotel. Ipak nismo imali pogled na plažu. Gledali smo u autopranu u kojoj su trojica Grka non stop prali auta. Bez prestanka. Doslovno i bez pretjerivanja. Šteta uopće nisu bili zgodni. Mahala sam s grčkom zastavicom koju sam kupila kao suvenir. "Nek se ne primijeti da nismo odavde" to nam je bio moto dok bi hodale Grčkim gradovima - ja sa zastavom, Mare sa kartom grada ispred nosa, a Jopa zaustavljajući ljude i pitajući gdje je šta.
Smijale smo se kao i uvijek. Soba ispod nas bila su tri momka iz našeg busa. Na štriku su bile troje bokserice u kojima su se večer prije kupali na bazenu. Dvoje crne i jedne smeđe. Smišljale smo kako bi ih mogli dokučiti i ukrasti. Nakon par kreativnih ali bezuspješnih pokušaja samo smo se zavaile na stolicu i odustale. Još uvijek smo se cerekale. Kroz glavu mi je prošlo da ja te dvije mahniture stvarno volim. I nema veze što Mare stalno ronca, što joj nikad nije ništa pravo, što je smotana i sve ruši i nema veze što je Jopa ponekad iritantna dobrica, i što melje nepovezano i šalje još nepovezanije poruke.. stvarno ih volim. Izludile su me tisuće puta, naživcirale i rastužile ali opet su uvijek tu bile za mene. Sve tri totalno svoji tipovi, ni jedna nalik drugoj a opet kao jedna. Stvarno je funkcioniralo.
"Nedostajat će mi naše kave nakon predavanja" rekla sam "fakat hoće"
Sve tri smo zašutjele i vjerojatno je svaka bila u svome filmu, vraćajući ga na prve dane druženja, prve ispite, padove i prolaske, bruke i sramote, smijeh i suze.. kao i u svakom prijateljstvu svega je bilo.. Godilo mi je ovo zubato sunce jer me vraćalo u ta neka prošla vremena. U onu večer kad smo tonu para potrošile na ringišpilu u autićima na sudaranje kao da su nam dvije godine, pa na ljetovanja, slavne žrtve i sve vrste solidarnosti da bi se jedna od nas skontala s tim nekim koji je tada bio u điru, neprospavane noći pred ispite, zajednička učenja.. Lagano su se miješale sve te slike.
"I onda jel pijemo večeras" upala je Mare
"Jašta smo" odgovorila sam i već počela trljat ruke
"Jebite se, neću vas ja više nosat, nalit ću i ja blesu večeras" Jopa je već gunđala
"To mala!!!" rekle smo Mare i ja gotov jednoglasno i namignule jedna drugoj
i opet smo se počele smijati i žugati jedna na drugu
"Uvijek imamo kavu nakon posla" ubacila je Jopa niotkud
"Jel nazdravljamo u to ime?" pitala sam otvarajući bocu koja je stajala na stolu još od sinoć
"Ajmo desperadosi ŽŠO" kucnule smo i otpile svaka po gutljaj, Jopa najmanji kao i uvijek
Post je objavljen 15.05.2006. u 22:01 sati.