Prijateljstvo je kao plagijat...lako se "prepiše" na bilo koga,ali kada je jednom napisano tintom onda je jedino što taj plagijat može uništiti plamen rastanka ...
A odanost je kao stara gitara beživotna pokraj zida...dok je vremenski jed surovi ubica pritajen kao prijatelj kad izda te,ili kao zvijezda koja će ti pokazivati put...Na nju se može nakupiti kao prst debeli sloj prašine,ali kada god ju uzmete ponovno u ruke,ona će proizvoditi slatke tonove kao nektar za usta,kao miris ruža na početak proljeća i kao raj za uši ...
Ali rijetko se tko pita,što bude kada kontakt između dvoje ljudi naglo nestane...granice nisu ništa do linije u atlasu,ali jesu stvarno onda kada idu od srca ka srcu,ti sada pružaš ruke nekom novom nebu i nekom novom suncu...Trenuci kada se rastaneš naglo od osobe do koje ti je jako stalo,najčešće prođu ipak brzo dok si mlad...ali ono vrijeme dok je to sve sviježe bole kao najjača fizička bol...pogotovo ako ne znaš razlog...time posvećujem ovaj post osobi koja ga vjerojatno nikada neće niti pročitati,a nisam od te osobe odjeljen ni granicama ni miljama nego nekolicinom ulica...samo me još uvijek muči pitanje:"zašto?!" i muči me strah...ne moj,nego njezin...zašto se nije usudila pogledati me samo jednom u oči prije poslijednjeg zbogom i reći mi svu istinu i sve razloge?neznam,i mislim da nikada neću niti saznati,i kako vrijeme odmiče,sve manje imam želju za time....ali ipak,želja će uvijek ostati...jer kao što rekoh,tinta se ne briše ničim osim poslijednjim rastankom,jer mrtvi ne govore...samo plaču...
Post je objavljen 15.05.2006. u 21:41 sati.