Pregled posta

PROIZVODNJA HRANE

Hrvatska je poljoprivreda nekonkurentna, a posljedice toga osjećaju potrošači jer je na domaćem tržištu hrana skupa. No, bila bi još skuplja da nema uvoza. Primjerice, da se ne uvozi meso, kilogram junetine iz domaćeg uzgoja na neuređenom hrvatskom tržištu stajao bi čak 100 kuna. Slično je i s domaćom ponudom voća i povrća. Na hrvatskom tržištu nedostaje polovica potrebne količine ja-buka i 80 posto količine krušaka.

Naravno da selo i seljake država treba zaštititi, ali, s druge strane, mora raditi na ispunjenju uvjeta koji će biti definirani u pregovorima o priključenju Hrvatske Europskoj uniji.
Seljaci u zemljama Unije naj-češće prosvjeduju zbog golemih viškova poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda čime se ruši cijena ponuđene robe na tržištu. U Hrvatskoj su pak seljaci nezadovoljni uvjetima proizvodnje i ponude na otvorenom tržištu jer ne postoji, kako tvrde, sustav kooperacije ili zadruga. Poljoprivrednih zadruga u Hrvatskoj danas ima manje nego prije sto i više godina pa su seljaci, kao i ribari, često prisiljeni sami prodavati svoju robu budući da su im trgovci dužni za onu već ranije preuzetu. Suočeni s nemogućnošću da naplate robu isporučenu trgovcima, proizvođači hrane gube vrijeme na tržnicama umjesto da rade u polju ili na moru.
S druge strane, veliki trgovački lanci ne žele kupovati voće i povrće od više seljaka, nego
najčešće od jednoga ili nekoliko njih iz jednog mjesta ili regije. No, jedan proizvođač ne može sam osigurati dovoljno robe iste kvalitete i izgleda tijekom cijele godine, već se proizvodnja odvija sezonski što trgovci-ma ne odgovara.

U Hrvatskom seljačkom savezu ocjenjuju da je stanje u poljoprivredi katastrofalno tvrdeći kako ima kojima takva situacija odgovara, pogotovo onima iz trgovačkih i uvozničkih lobija. Lani je uvoz hrane bio rekordan premašivši 10 milijardi kuna, a ove će godine, upozoravaju, biti još veći.
Jedna je od većih prepreka u hrvatskoj poljoprivredi što proizvođači hrane ne mogu okrupniti poljoprivredno zemljište. Pokušaj države da proda, odnosno dade u zakup i koncesiju više od 1,2 milijuna hektara državnog poljoprivrednog zemljišta zasad nije dao očekiva-ne rezultate. Pokazalo se da na prosječnom obiteljskom poljo-privrednom gospodarstvu, velikom svega 2,8 hektara, nikakvi poticaji i naknade ne mogu osi-gurati dobar urod.

Sadašnji su poticaji u domaćoj poljoprivredi otprilike 10 posto viši nego u EU, dok se nekadašnji suficit od pola milijarde dolara pri izvozu hrane pretvorio u deficit od milijardu i pol dolara godišnje.
Seljaci u Hrvatskoj proizvode 50 puta manje nego oni najbolji u Uniji, odnosno gotovo 15 puta manje od europskog prosjeka. Domaće poljoprivredne tvrtke proizvode dva do tri puta manje po zaposleniku negoli najbolje u EU, no hrvatska razina proizvodnje uklapa se u europski prosjek.

-----------------------------------------

Petar Čobanković, ministar poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, napominje kako vrijeme do ulaska u Europsku uniju Hrvatska treba iskoristiti ne samo da se poveća proizvodnju hrane, nego i podigne svijest potrošača o potrebi kupovanja domaćih proizvoda. U tome, smatra ministar, mogu pomoći udruge potrošača, a treba ustrojiti i marketinšku organizaciju koja bi promicala kvalitetu domaćih proizvoda.
Čobanković kaže da je na Ministarstvu veliki zadatak jer se mora povećati proizvodnja mesa, voća, povrća i ostalih proizvoda. Naime, hrvatska je poljoprivreda dosad imala samo sedam proizvoda dovoljnih za podmirenje domaćih potreba.
Osim toga, kad je riječ o većoj potrošnji domaćih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda,
problem je što se takvo što nije dogodilo u drugim zemljama. U Sloveniji su tako očekivali da će stanovništvo i nakon ulaska u EU kupovati većinom domaće proizvode, no tek trećina Sllovenaca preferira domaću robu.


Poticaji za jesenske i proljetne kulture osjetno su kasnili pa je time dovedena u pitanje i sjetva, upozorava Darko Grivičić, čelnik Hrvatskog seljačkog saveza. Osim toga, sjemenski je kukuruz poskupio 200 kuna po hektaru, sjeme soje kunu i pol po kilogramu, umjetno gnojivo između 250 i 300 kuna po toni, a osjetno je povećana i cijena plavog dizela. S druge strane, sve cijene poljoprivrednih proizvoda snižene su u prosjeku 10 do 20 posto. Grivičić tvrdi da će proizvodnja uljarica doživjeti debakl jer uljane repice neće biti posijano ni 20 posto od prošlogodišnjih količina. Cijena uljane repice na svjetskom tržištu iznosi 1,50, a u Hrvatskoj 1,25 kuna. Inozemni suncokret dostiže cijenu od 1,60, a u nas 1,30 kuna.
Očito, ništa se u Hrvatskoj ne isplati proizvoditi već se sve može uvesti, pa i po triput nižoj cijeni, kaže Grivičić.


Prema riječima Drage Ćorića, predsjednika Hrvatskog agronomskog društva, u kreiranju i vođenju agrarne politike nužna je suradnja struke i Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog ospodarstva. No, ističe, komunikacije među tim dvjema stranama zasad nema.
Govoreći o problemima hrvatske poljoprivrede, Ćorić upozorava na veliki uvoz dodajući kako se hvalimo uspješnim turističkim sezonama, a turisti jedu hranu iz uvoza. Stoga pita zašto se ništa ne poduzima da se proizvodi hrana za turizam kako bi domaći proizvođači imali gdje plasirati svoje proizvode.
Hrvatskom poljoprivredom vladaju trgovci, kaže Ćorić. Mnogo je i neorganiziranosti pa je tako u sjemenarstvu više od 300 registriranih uvoznika sjemena, što je apsurd jer je više uvoznika nego samih proizvođača sjemena.
Ne tako davno u Hrvatskoj se pšenica sijala na 250.000, a sada na 115.000 hektara. I ulja-
ne repice zasijano je manje, a s druge strane stalno se priča o proizvodnji biodizela.


Antun Laslo, predsjednik Zajednice udruga seljaka Slavonije i Baranje, smatra da je hrvatska poljoprivreda pred bankrotom. Ne bude li razumnih ljudi dobre volje, ta će djelatnost, tvrdi, nestati kao i oni koji se njome bave.
Najavljuje da će predsjednicima države, Sabora i Vlade uputiti otvoreno pismo s upozorenjem kako je »zadnja šansa da se nešto poduzme da bi hrvatski seljak ostao na hrvatskoj zemlji«.
Istodobno će zatražiti od nadležnih tijela da ispitaju odnose cijena u poljoprivredi i zaustave veliki uvoz od kojega, kaže Laslo, koristi imaju samo uvoznici, ali ne proizvođači i potrošači.





Krešimir Kuterovac, direktor u Agrokoru, tvrdi da nelojalna konkurencija robe iz uvoza na domaćem tržištu smeta i njima. Kako ističe, u Agrokoru se trude što bolje povezati proizvodnju i potrošnju jer na kraju sve završava u trgovačkom lancu, a o potrošačima ovisi izbor robe na trgovačkim policama.
Primjerice, Agrokor za potrebe Konzuma ne kupuje telad na stočnim sajmovima nego u suradnji s mljekarskom industrijom od svojih kooperanata. Lura je pak lani prestala uvoziti mlijeko jer su domaća proizvodnja i otkup mlijeka povećani oko 15 posto u odnosu na godinu prije.






Dekanica Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. Jasmina Havranek kaže da će uvozni trgovački lobiji imati manevarskog prostora sve dok se valjano ne organizira domaća poljoprivredna proizvodnja.
Uvijek će biti uvoza hrane i zbog dobrodošle konkurencije domaćim proizvođačima kao i raznolike ponude roba na tržištu, ali mora biti kontroliran, naglašava prof. Havranek.
Dakle, država mora bolje rasporediti poticaje i subvencije u poljoprivredi i ribarstvu, odnosno odrediti tko je proizvođač hrane za tržište. Naprimjer, to sigurno nije proizvođač mlijeka koji ima jednu ili dvije krave. Jednako tako, ne može se stihijski izlaziti na svjetsko tržište.


Post je objavljen 15.05.2006. u 21:32 sati.