S koje smo zvijezde pali da bismo se ovdje susreli?
(Friedrich Nietzsche, prvi put kad je ugledao Lou Salome)
Zrake koje prosijavaju kroz grane masline obasjavaju joj lice, pa mu ove subote ta terasa izgleda kao neko mjesto izvan vremena.
- S koje si zvijezde pala... kako je ono Nietzsche rekao Lou? :)
- Tako nekako. Kasnije je napisala da je to zvučalo tako svečano.
- Da... nego ponio sam ti onu Antologiju pjesme u prozi, čekaj donijet ću ti je.
Vadi knjigu iz torbe, pruža joj. Ona je uzima i od četristotinjak stranica nasumce otvori na devedeset i šestu. Na vrhu te stranice je pjesma Mi smo se sreli na zvijezdi A. B. Šimića .
Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?
d.
Post je objavljen 15.05.2006. u 21:35 sati.