Nekad sam po veletrgovinama gurao kolica staroj, i dok me cimala simo-tamo krećući se kaotično između polica, meni je kroz glavu prolazilo kako sam blagoslovljen što sam još neko vrijeme slobodan od tog pakla kupovanja. Moj jedini zadatak bio je gurati ta kolica, a tu sam postao bolji od Gronholma. Međutim, kada je došlo vrijeme da sam kupujem namirnice, perspektiva šopinga mi se potpuno promijenila.
I tako ja neki dan zakeljim u onaj mehanizam dvije kune kojima vas kao ucjene da nakon što obavite kupovinu vratite kolica na pripadajuće im mjesto, te izvučem jedna koja su mi izgledala kao najpouzdanija, sa najboljim gumama, spuštena, i s dobrim bumperima za proboj kroz stado debilinih suvozača. Oduvjek me fasciniralo kako ta stvar sa kunom (ili dvije) besprijekorno funkcionira. Nigdje ih više nema rasutih unaokolo jer svi pobožno vraćaju kolica na svoje mjesto nebi li dobili natrag tu kunu. Neki su spremni šetat preko čitavog parkinga veličine jebenog aerodroma kako bi spasili svoju dragocjenu kovanicu. Jednom sam prisustvovao slučaju kada je babi preko deset minuta drkala i rušila po kolicima jer je mehanizam nešto zaštekao. Nervozni ljdi koji su čekali u redu za kolica samo što nisu počeli međusobno skupljati milostinju nebi li ju odvojili kovanice. Strah me pomislit što bi bilo da joj je biljarski stol progutao 5 kuna.
Znate što je još zanimljivo sa tom kunom u kolicima? Jeste li primjetili kako svi kupci dok browsaju po policama jednim okom uvijek oprezno prate svoja kolica? Mislite li da je to zato iz straha da im netko ne ukrade robu? Pa zaboga, ta roba nije još niti plaćena. Ne, oni uistinu starhuju da ne ostanu bez njihove kune. Zanima me koliko vam se puta dogodilo dok ste vi bili uronjeni u frižider s pancetom pažljivo birajući onu sa najmanje žilica, da je drski lopov zgrabio vaša prazna kolica, brzinom munje ih odgurao do kase putem izbacujući vaše stvari i vičući teti na kasi kako nema ništa, izletio iz dućana, preko čitavog parkinga, do reda ulačanih kolica, zgrabio vašu kunu, i ulovio prvi avion za Meksiko? Kladim se da nije više od triput.
Fenomen s kolicima sličan je onome sa mobitelima. Budimo iskreni, jedna kuna, sama za sebe je bezvrijedna. Jebo mater, treba vam ih desetak da kupite pristojan mesni doručak. Međutim kada je ta ista kuna u kolicima, vrijedi pravo bogatstvo. Kad stavite bon od 25 ili 50 kuna u mobitel, vrijednost tog novca isto tako nenormalno skače. Ostaviti konobarici u kafiću par kuna je rutina. Nazvati nekog prijatelja na mrežu različitu od vaše kod nekih ljudi u glavi izaziva čitav niz matematičkih operacija važući odnose hitnoće, razloga, alternative, i cijene tog razgovora koji će u praksi potrajati maksimalno pola minute.
Zanimljivo kako je nekako lakše razmijeniti destak poruka tijekom petnaestak minuta.
Ljudi, to je samo jedna kuna. Pustite jebena kolica na parkingu. Usrećit ćete onog tko ih pronađe. Taj će bez sumnje pričati uokolo kako se okoristio na račun neke budale...
Post je objavljen 15.05.2006. u 20:22 sati.