Evo jedna cura s jako lijepim blogom (Deb) , potaknula me da ponovo pocenem razmisljati o prijateljstvu...
Imam jako puno prijatelja i osoba s kojima se mogu opustiti, zabaviti i popricati. Iako se na prvi pogled cinim jako otvorena, uzasno puno mi treba da se nekome otvorim, kazem svoje osjecaje, sve sto me tisti i na srcu mi lezi. Napokon kad mislila sam da sam pronasla Osobu koja me razumije, Osobu kojoj mogu reci sve, grdno sam se prevarila. Tj. Ona me grdno prevarila. Najbolje prijateljice godinama, ustvari krvno povezane- rodice, odlicno smo se slagale u svemu. Jest da je Ona oduvijek bila pomalo dvolicna, primjecivala sam to u Njenom odnosu prema Rose, mrzila ju je, a kad smo s njom bile sve je bilo super!
Nekao mi je drago sto se ovo dogodilo, drago mi je da sam na vrijeme shvatila kakva je Ona ustvari, iako me to boljelo, odlucila sam prekinuti svaki kontakt s Njom. Shvatila sam da takve osobe kako sto je Ona ne trebam kao prijatelje, ne trebam uopce u svom zivotu.. Drago mi je sto sam prestala tratiti vrijeme, paznju i ljubav na osobe koje to ne zasluzuju i drago mi sto sam zbog toga postala zasigurno opreznija..
Mozda se mi i pomirimo, jer ne volim ni sa kim biti u svadji, ali nikad Joj vise necu vjerovati, nikad vise nece biti kao sto je nekad bilo…
Nedavno je puklo nase prijateljsvo, tek prije par mjeseci, i zato mi jos nije lako kad o ovom pisem, ali znam da mi je bolje bez Nje i da Ona ne zasluzuje da se osjecam lose..
Sad nakon ovog svega, bojim se ponovo nekome povjeriti i reci bas sve o sebi, biti potpuno iskrena, jednostavno se bojim.
Ne idi ispred mene, mogu da te ne slijedim.
Ne idi iza mene, mogu da te ne vodim.
Naprosto, idi pored mene i budi mi prijatelj. (Albert Camus)
Post je objavljen 15.05.2006. u 20:44 sati.