Marketing
KRAH TARASCHEVIH DOGMI
Još na početku borbe Lasker je iskazao veliku borbenost i zalaganje. Startao je s dvije pobjede, da bi potom eksperimentirao u otvaranju i izgubio treću, no brzo je ispravio taj utisak i dobio četvrtu i petu partiju te povećao rezultat na 4:1. Nešto više treba reći o četvrtoj partiji koja je imala prvenstveno teorijski značaj, jer su u njoj trijumfirale nove hrabre ideje nad šablonom i što je još važnije, ona je ostavila najsnažniji utisak od svih partija. To je prava šahovska ljepotica, koja sadržava najplemenitije elemente napadačkog stila.
0:1
Taraschu nikako nije pošlo za rukom smanjiti razmak od tri boda. Posljedna partija koju je Tarasch dobio bila je dvanaesta i trajala je veoma dugo – preko 60 poteza, mada je i tu Lasker kumovao u otvaranju. Na ovaj poraz Lasker je uzvratio novom pobjedom u 13. partiji, dalje su slijedila dva remija, da bi u šesnaestoj partiji izborio pobjedu, ispunio normu od osam pobjeda i tako odlučio match u svoju korist. Konačan rezultat bio je 10,5:5,5.
Mada je izgubio ovaj sudbonosni match, veoma uvjerljivo, čak s 5 bodova razlike, iako nikada nije ponio laskavu titulu, Tarasch je ostao značajna figura u jednom šahovskom razdoblju a njegov match s Laskerom vrijedan po tome, jer je bio prekretnica na izmaku desetljeća Steinitzovih epigona.
Svoju šahovsku karijeru nije krunisao, mada je svjetska titula bila cilj njegove karijere. No, mogao se utješiti da je izgubio od najvećeg borca tog vremena.
Tarasch je, ipak, po nekim svojim koncepcijama ostao dogmatik. Međutim velika mu je zasluga što je Steinitzovo učenje pretočio u vlastite sustave i što im je dao naučnu formu, unoseći tako u šahovsku strategiju mnogo novih ideja. Evo što je o tome u svojoj knjizi «Suvremena šahovska teorija» napisao Tarasch u predgovoru: «Za mene je svaka partija posebna, predmet ozbiljnog proučavanja. Otkrivam pred čitateljem unutarnju bit neizbježnosti svega što se odigrava za tablom. Ne analiziram danu pojavu, već tražim osnovne uzroke te pojave. Najčešće uopćavam posebne slučajeve i utvrđujem načela i pravila čije poznavanje je veoma važno sa strane vođenja igre.»
Naravski, sve je to bilo dobro, dok je Tarasch bio istraživač i popularizator ideja «Nove škole». Ali, čim je proglasio te iste ideje za univerzalne, doživio je neuspjeh. Njegov dogmatizam kočio je razvoj šahovskog učenja i otežavao razumijevanje pravog sadržaja Steinitzova i Čigorinova dijela. Osnovne i neprikosnovene Tarascheve dogme su bile:
Prvo, razvijati brzo figure, u svakom potezu po jednu novu. Za redom igrati istom figurom po pravilu ne valja.
Drugo, puni pješački centar je velika prednost, pa valja pješake k njemu izgrađivati.
Treće, par lovaca je velika prednost.
Ove Tarascheve dogme, naročito o pješačkom centru, razbili su majstori mlađe generacije, negdje 20-tih godina prošlog stoljeća. Uistinu, prvi se kritički osvrnuo Nimzowitch, sugerirajući da se radi o vlasti nad važnim centralnim poljima, dok od prilike ovisi, da li će tu vlast držati pješaci ili figure iz daleka
Post je objavljen 15.05.2006. u 20:05 sati.