Podsjetnik:
Danas je posljednji dan prijava za radionice povodom proslave Dana kulturne raznolikosti!
Jučer sam s jednom od svojih sestara planirala švrljanje po prirodi, no ista me ujutro nazvala i pijem-drugu-kavu-a-niš'-koristi glasom izjavila:
- Mrnj. Danas je dan za biti iza zatvorenih vrata.Mrnj.Mrnj.
Odmah sam se složila s njom i čitav dan provela u čitanju, piskaranju i opet čitanju. Soulmate je uglavnom bio zabijen u svoj mali improvizirani studio. Miran k'o bubica dok mu nije riknula neka komp. komponenta neophodna za rad. Nekoliko minuta nakon toga stanom su se koturali šarafi, komadi plastike, razni «stručni» časopisi i slično. Shvativši u čemu je problem i da to ne može sam popraviti – hvata ga nova, potpuno svježa i snažna navala panike:
- Di mi je garancija od kompa?!
Da nije viši, snažniji i u tom trenutku iznerviran zbog naprasno prekinute navale kreativnosti, to bi bio pravi trenutak za standardno «I told you so» pametovanje: Takve stvari moraju imati svoje mjesto, biti uredno spremljene i sl.
Sudržala sam se, no kad je u sred traženja potrebne dokumentacije skviknuo osigurač i on se zajedno s hrpom papira na podu našao u potpunom mraku, osvijetljen jedino imaginarnim iskrama bijesa koje su mu frcale iz očiju, proplakala sam od smijeha.
Just one of those days...
Za utjehu sam mu ispekla čoksa kolač koji je za mene imao i još jednu svrhu - toplije je u stanu kada radi pećnica (na svu sreću taj je dio stana imao struje).
S obzirom da sam si poklonila vremena i za isčitavanje blogova, jedan me od njih nasmijao, a jedan ražalostio. Reakcija na post mogla bi se u stvari bolje opisati kao mješavina tuge i bijesa zbog situacija u kojima se nalaze prevoditelji. No, neke od rečenica mogle bi stajati i uz izvještaje mnogih koji danas pokušavaju od samostalnog rada / malog poduzetništva preživjeti u ovom društvu, bez obzira na granu djelatnosti kojim se bave.
Ponekad mi se čini da je ove prostore zahvatio neki virus koji razara sustave vrijednosti i sprječava ljude da se drže vlastite riječi, dogovora, ugovora. Najgore je kad čovjek ne svojom voljom upadne u začarani krug neplaćanja, pa zbog toga što netko njemu duguje, ne može isplatiti svoje suradnike. Neki takvo što ne mogu podnijeti jer se smatraju odgovornima, pa posuđuju novce ili podižu kredite da bi održali svoju riječ. U svezi s tim mi upravo pada na pamet jedna hrvatska uzrečica, ali neću ružne riječi u svoju butigu.
Sve se nadam, vjerujem, radim i čekam da bude bolje, da se takvi odnosi promijene, da se ljudi bave onim što vole i za što su nadareni, da na ispravan način sudjeluju u zajedništvu i da pristojno i dostojno od toga žive.
Tko (radeći) čeka, taj i dočeka.
Mada znam i za neke koji više nisu mogli čekati, iskobeljaše se iz kolektivne karme ovih prostora te svoja iskustva i talente preseliše na druge zemljopisne širine i drugačije uređene zajednice i ostvariše onaj magičan win-win situation. Dobro njima, dobro onima oko njih.
Matter of priorities. Matter of choice.
Post je objavljen 15.05.2006. u 11:22 sati.