Marketing
Vješanje
Živjela sam kod bake, par godina, dok sam još bila mala, dok je još bila Jugoslavija, dok smo imali dinare i dok je još Velika Gorica bila selo. Ali sigurno su znali da će biti grad, čim su ispred Gorica stavili pridjev velika. Jel pridjev? Valjda je. Sad smo još u drugom razredu na imenicama i glagolima, al kolko se sjećam od Velike klinke, to je pridjev. Od svoje osnovne škole rijetko da se čega sjećam. Osim Velike Gorice, bake, Jugoslavije, dinara i vješanja gaća.
To je posebna procedura kod moje bake. Ona i dan danas, sa štapom u ruci, pognuta i komandira, a radnik-udarnik joj ugađa. Ona veli lijevo, ti se pomakneš lijevo i tu zaštihaš. Ona veli desno, a ti se pomakneš desno i tu odcvikaš grančicu koju je baš primjetila da je za cvikanje.
Tako je bila pognuta i u tom selu, prije podosta godina. Samo nije imala štap. Imala je motiku u ruci. A ja sam imala samo devet ili deset godina. I bila sam radnik-udarnik. Ustvari, Titov pionir. A takvi pomažu bakama. Uvijek. Pa čak i kad treba objesiti veš. Donji i gornji veš. Plahte i ručnike. A uvijek je najviše bilo kuhinjskih krpa. I gaća, naravno.
A njih sam se prvo htjela riješiti. Gaća. Ne u smislu da ih skinem sa sebe. Bar ne još u toj dobi. Samo sam ih htjela što prije povješati na štrik, pa trk natrag na igru. Prijateljice su već čekale. Falio im je igrač za Graničara. Nisu vikale i dozivale me, jer je tu bila baka. Dobro su znale da s mojom bakom nema šale. Znala sam i ja. Samo nisam znala zašto ne mogu prvo objesiti gaće.
Nosim taj lavor prepun gaća i ostalog bijelog rublja koje mi svija mlada leđa. Kasnije su mi rekli da imam lagano zakrivljenu kičmu od preteških školskih knjiga. Razumljivo mi je to. Ko bi pametan rekao da je to zbog gaća. I koji bi bedak shvatio to.
Jedva sam čekala da ga spustim ispod štrika za vješanje, pa da mahnem prijateljicama da ću brzo…Nisam smjela viknuti :“Samo da gaće objesim“, jer što bi susjedi rekli.
To je bila rečenica koju je moja baka i prečesto upotrebljavala. Što će susjedi reći! Bez upitnika. Jer to nije bilo pitanje.
Ustvari, ne znam što je to bilo.
Meni je zvučalo kao prijetnja.
Uzimam gaće, jedne po jedne i vješam ih u prvi red. Usput stignem i vidjeti ko vodi u Graničaru na ulici. Još kad bi sve i stale u prvi red, posao bi bio brzo gotov. Ali vješam ih i na štrik u drugom redu. Gaćama nikad kraja. Ko da vojska spava kod nas. A bome i po veličini bi se reklo. Nije onda bilo čipkica, minimalki ili tangica. Same pupkovnjače.
Baka za to bezazleno okopava tulipane. Čula sam da se tulipani poklanjaju onima koje smatramo glupima. Pa zašto ih uopće okopava. Nije mi jasno. Ali to je samo govor cvijeća. Govor moje bake sasvim je drugačiji kad podiže pogled u smjeru štrika, mene i gaća. Taj govor nikad nije bezazlen.
-Pa jel ti ništa ne znaš napraviti kak se spada? (odma mi na pamet padne da nekom spadaju gaće, zbog slabe lastike, pa gledam u svake, da kojoj nije pukla ista)
-Vješaš gaće u prvi red? (pa da, da mogu vidjet ko vodi u Graničaru)
-Što će susjedi reć! (što bi rekli, ooo susjeda, oprali ste veš.. ili samo, ako im se žuri, dobar dan, susjeda…)
Ne kužim. Uvijek ju izživcira kad napravim taj tupi izraz lica i ne čitam njene misli.
Pogotovo poludi kad me pošalje u špajzu.
-Donesi mi ono tam, na polici, vidjet ćeš, iza one plave rajngle.
-Koje ono? –vičem iz špajze
-No, ono iza rajgle, vidiš?-viče ona iz kuhinje
-Ne vidim-vičem ja slijepa
-A jesi slijepa!!!! Sve moram sama-ljuti se baka koja sve mora sama
Ubrzo sam skužila u čemu je problem. Jer uvijek mora biti neki problem. Pa čekam objašnjenje, jer još nisam naučila čitat misli. Bar ne mojoj baki. I bar ne s devet ili deset godina.
-Što će susjedi reć! -opet ta rečenica.
-Nikad se gaće ne vješaju u prvi red, da ih svi vide.
Mislim, ne znam tko je tako dalekovidan, kad ja jedva vidim svoje prijateljice, kad ne raspoznajem ko vodi u Graničaru i kad je taj štrik tako daleko od ulice, da je skoro u drugom selu.
Dobro sam zapamtila tu rečenicu, mada ju nikad nisam shvatila. Susjedi ne nose gaće ili kaj?
A zapamtila sam ju jer sam sve te gaće trebala ponovo povješati u zadnji red. U prvi su došle kuhinjske krpe. Njih valjda susjedi imaju.
Svaki put kad vješam gaće na svom balkonu, vješam ih u prvi red.
Nek svi vide. I nek znaju da nosimo gaće.
Taj dan uopće ne mora puhati vjetar, niti biti globalno zatopljenje, da bi ih čim prije skinula sa štrika. Ne zbog toga što će susjedi reć, nego… treba ih peglat…
A da baka zna da ponekad ne ispeglam gaće valjda ne bi rekla „Što će susjedi reć!“. Ti bi ipak bilo malo previše.
Post je objavljen 15.05.2006. u 11:10 sati.