Marketing
we believe
Tunel. Dvosmijerni. Veliki svijetleći znak držite razmak!, svijetli na ulazu. 110km/h.
- Život je sranje.
- Kaj ti je?
- Kolko smo bili skupa? 5 godina?
- Da, tu negdje.
- U međuvremenu mi je mama umrla, a za starog ionako nisam nikad doznao. I uvijek je bila tu uz mene. A sad? Ostavila me zbog one skinjare.
- Da, zajeb.
- Ne živi mi se više uopće.
- Hehe.
- Kaj je smiješno?
- U tunelu smo.
- Da i?
- Pa ako ti se ne živi, slobodno pređem u drugu traku i napravim frontalni sudar?
- Jesi ti lud?
- Ajde samo se odluči prije nego tunel završi, tunel je cool mjesto za umrijeti. Ja ionako ne vjerujem.
- Što ne vjeruješ?
- U smrt. U svu tu vječnost i tralala..
- Kako ne vjeruješ?
- Preduga priča a tunel je prekratak. Onda? Ajde, ionako, u novinama će pisati da smo izgubili kontrolu zbog neprilagođene brzine a frenodovi će nas se sjetiti nakon 7 godina i zaključiti da postoje i sretnije teme za razgovor, eto, nećemo ni dovoljno sretna tema biti za običan razgovor uz pivu...
- Ali ovi u koje ćemo se zabiti nisu zaslužili da umru.
- Kako znaš? Možda je pedofil teorirst. Hahaha..
- Što je smiješno?
- Smiješno mi je kako kad treba ubiti nekog nepoznatnog onda odmah pretpostavljamo da je on neki dobrica koji nikako nije zavrijedio smrt, dok kad treba pokupiti autostopera, odma pretpostavljamo da je višestruki ubojica. A možda je riječ o istom čovjeku, kaj je najbolje hahaha.
- Svejedno. Nemaš muda skrenuti ionako.
- Molim?
- Nemaš. Uvijek te tvoje prazne priče.
- Još smo 30tak sekundi u tunelu. Ti reci i ja ću skrenuti.
Nastao je tajac.
- Svijetlo se nazire... požuri..
- Nemoj skrenuti.
- Seronjo. Pa što onda pričaš da ti se ne živi.
- A ti bi kao skrenuo, ajde nemoj mi tu bacati krafne u oči.
- Stat ću nakon tunela, ostaviti te vani i zaletiti se u drugi auto, može?
- Ajde da i to vidimo, drveni filozofe.
Zaustavio sam auto. Otvorio mu vrata. On je izašao. Još uvijek misleći da se zajebavam. Brzi start, prva druga do 65 km/h, jer volim zvuk mog auta na 4500 okretaja, treća, četvrta.. čekam pravi auto... Pogledam u retrovizor i vidim ovog kako mi maše. Približava mi se neki bijeli auto. Savršeno. Jer vječnost je ionako toliko duga da u nju stane jedna dobra šala.
Špljas.
we beliewe.
p.s. Molim ljude koji su me slikakli/snimali nešto treće da mi prosljede materijale, mailom ili osobno ili poštom :)
Najzabavnije je kad otkriješ da cijela večer uopće nije zbog čitanja nego zbog svega onoga prije i poslje. ;)
Post je objavljen 15.05.2006. u 10:18 sati.