Neovisno jedan od drugoga + svaki na svoj način, u posljednjih nekoliko dana Mrak i Babl dotakli su se aktualnog društvenog fenomena o kojem je prije nešto manje od mjesec dana opširno pisao The Economist.
U pregledu nazvanom «Among the Audience – A Survey of New Media», Economistovi novinari izuzetno zanimljivo raščlanjuju fenomen osobnog ili participativnog medija.
Ovom ću prilikom rezimirati najznačajnije točke Economistovog teksta kojeg bih svakako preporučila za čitanje u cjelosti (pregled je objavljen u broju od 22. travnja).
Poistovjećivanje tekuće medijske revolucije s Erom Interneta (Internet age) nije u potpunosti ispravno. Participativni ili osobni medij ne podrazumijeva samo dostupnost Interneta – za njega je od presudne važnosti odgovarajuća tehnološka infrastruktura, tj. vrlo širok i uvijek aktivan broadband pristup. Economist procjenjuje da sa zadovoljavajućom infrastrukturomu zasada raspolaže tek nekolicina zemalja: Južna Koreja, Hong Kong i Japan, dok SAD i ostala velika tržišta zaostaju.
Naime, dosadašnje su mreže dizajnirane za prethodnu / bivšu, a ne nadolazeću eru. Svuda su brzine downloadanja (Internet prema Korisniku) daleko brže nego brzine uploadanja (Korisnik prema Internetu), što ne čudi s obzirom da su korporacije koje su lajne gradile podrazumijevale Internet tek dodatnom distribucijskom mrežom preko koje će velike kuće prodavati medijske proizvode.
Međutim, razvojni trend ukazuje da će Korisnik vrlo brzo stvarati vlastiti sadržaj u jednakoj mjeri u kojoj ga troši. Drugim riječima, Korisnik više nije pasivni potrošač medija, (a time i reklama koje su medijskim kućama glavni izvor prihoda), već u mediju aktivno sudjeluje. (57% američkih teenagera redovno stvara content; tekst, slike, video klipove i podcaste).
Ovakav razvoj nosi dubinske posljedice po tradicionalne biznis modele u medijskoj industriji.
Za razliku od dosadašnjeg modela koji podrazumijeva okupljanje brojne i pasivne publike kojoj se prikazuju programi i reklame, u novoj situaciji publika i dalje može biti brojna, no treba računati i s manjim grupama, a vrlo često te će grupe biti doista malene. Fokus više nije na velikim mega-hitovima industrije zabave.
Dalje, umjesto velikih medijskih divova koji se natječu tko će dograbiti veći broj ‘gledatelja’, u novoj će eri igrači biti (uz velike) i manje firme + pojedinci. Oni će se također natjecati, ali često će i surađivati. Neki od njih će sa svojim sadržajima zarađivati novac. Neki ne. Nekima novac nije važan, jer ih vode ‘ne-monetarni’ motivi. Uspostava "reputacije" i javnog utjecaja, na primjer.
Baš kao i medijska revolucija koju je pokrenuo Gutenberg, šire društvene implikacije ‘participativnog’ medijskog fenomena bit će uočljive tek za nekoliko desetljeća. U osnovi, mijenja se modus društvene diskusije. Diskurs Jedan-prema-Mnogima, kakvu generiraju medijske kuće prema publici, postupno će se pretvoriti u ‘konverzacije’, tj. razgovore među pojedincima koji su nekoć činili publiku. Ovaj razvoj valja shvatiti kao društveni / komunikacijski, a ne izdavački fenomen.
Optimisti ističu kako su konverzacije otvorene, podrazumijevaju jednakost i prihvaćaju mogućnost pogreške, dok su institucije (tradicionalne medijske kuće) zatvorene, hijerarhijski ustrojene i teško priznaju vlastite propuste.
Po optimističnoj verziji, današnja (informatički pismena) mladež + većina ljudi u budućnosti zaključivat će samostalno što je što, tko je tko, tko koga, kako i zašto. U tome će ih voditi urednici / selektori koje su sami izabrali, a mogu se oslanjati i na ‘kolektivnu pamet’, collective intelligence, koja se razvija kroz različite tehnologije za suradnju, collaboration technologies.
Pesimisti, međutim, ukazuju na opasnost od vandalizma – ilustrativan je slučaj Wikipedije gdje je izvjesni Brian Chase napisao totalno neistinit tekst o novinaru Johnu Seigenthaleru pa su taj neprovjereni upis mjesecima iščitavali svi koji su se o Seigenthaleru informirali. Ukoliko nema tradicionalnog jamstva da je informacija provjerena i ispravna (glavni urednik, profesionalna udruga), kako spriječiti uništene reputacije, poslove, itd?
Kao (pokušaj na) odgovor na ovo pitanje, znakovit je nedavan projekt časopisa Nature.
Nature ekipa naručila je od redakcija Enciklopedije Britannice i Wikipedije određeni broj članaka te je po obavljenom poslu usporedila točnost navoda. Ispostavilo se da su ‘laici’ iz Wikipedije u svojim tekstovima počinili 162 greške, dok su Britannica stručnjaci pogriješili 123 puta. Poslije se ispostavilo da su (metodološki) pogriješili i Nature eksperti, no naravoučenije ove priče je sljedeće: tradicionalni autoritet ne štiti nas od krive informacije.
Implikacije za razvoj novinarstva već su vidljive. Tzv. građansko novinarstvo, citizen journalism, koje se najjasnije očitovalo pokrivanjem azijskog tsunamija ili bombaškog napada u londonskoj podzemnoj željeznici, već je iznjedrilo uzrečicu da se Warholovih 15 minuta danas uvrnulo u 15 megabajta slave.
‘Sila’, odnosno moć o kojoj govori Babl, središnja je tema Economistovog pregleda. Očituje se u novoj poziciji Malog Korisnika te u nužnoj demokratizaciji medija s pozitivnim, kako i negativnim posljedicama.
Mrakova virtuelna politička organizacija jedna je pak u nizu mogućnosti kako u kontekstu participativnih medija Mali Korisnik može organizirati vlastiti interes.
Post je objavljen 15.05.2006. u 09:12 sati.