trazim te...hodam pustim ulicama u gluho doba noci...nadajuci se da cu te mogda negdje sresti....ne zelim prihvatiti stvarnost....ne zelim da vidim da je grad prevelik i da postoje hiljade mjesta gdje mozes biti...zelim da se nadam...da cu te jednu od ovih noci pronaci...da ces doci i pokucati na prozor...cim ponoc prode...kao sto si prije radio...ostavljam auto otkljucano, nadajuci se da cu te ujutro naci u njemu kako spavas sakriven pod jaknom...papirici cokolade na vozacevom sjedistu...i knjiga...neka koja ti ovaj put pomaze da pobjegnes od stvarnosti... zelim da ti kazem 'izvini' mada ti to meni dugujes...ne mrzim te, mada sam se tako pokazala...voljela bi da te nisam otjerala...voljela bi da sam mogla suzdrzati ljutnju onaj dan...ali to je ipak vise bilo razocarenje...ti neznas koliko sam plakala dok sam te gledala kako pognute glave odlazis...rekli su mi da nisi vrijedan da se iko brine za tebe...govorili da imas dovoljno godina i pameti...da bi trebao znati kako zivjeti zivot...ali oni nisu razumjeli nista...nisu znali kako smo bili bliski...nisu znali da si uvijek bio tu uz mene...i kad bi nestao da sam radila sve moguce da te pronadem...oni ne znaju kako su me tvoje suze bolile...svaki put kada si zgrijesio nesto...kada si otisao pogresnim putem, po ko zna koji put...toliko puta sam u starim slikama trazila te...osobu koju znam...ali samo sam vidjela prazninu...cesto sam se pitala gdje u zivotu smo pogrijesili da bi bili ovako gorko kaznjeni...zasto bas mi...od toliko drugih ljudi na svijetu...zasto se sve ovo moralo desiti nama...
da li smo ipak zbog necega zasluzili??? pronasla sam tvoju poruku u autu...izvinjavao si se i rekao da si me zelio vidjeti za rodendan...pisao si da nisi zaboravio, ali da nisi znao da li sam jos uvijek ljuta na tebe...gledao si me...ali nisi smjeo prici...izgledam dobro...i zao ti je za svu patnju kroz koju sam stobom prosla...pisao si kako si ti trebao da pazis na mene, a ne ja na tebe...jer ipak...ti si bio stariji i musko...
lonely si...ja sam ti bila posljednji i jedini prijatelj...to mi od tebe cudno zvuci...sjecam se kada si imao bezbroj prijatelja, i kada je svako zelio da bude asociran sa tobom...tvoje ime je bilo znano medu svima...a sad...samo je ostala praznina...i sjecanje...nisam ljuta na tebe...nego zabrinuta...svaku noc se molim da dodes...pitam Boga da te cuva sigurnog i da ti se nista lose ne desi...volim te....i zelim ti pomoci...ali neznam vise kako??? kako da ti pomognem, kad ti sam sebi ne zelis pomoci...a moras...sjeti se sta sve imas....sjeti se sta si imao i sta mozes imati...nemoj se predati...spao si na dno i nize ne mozes...koristi me kao oslonac da se vratis na vrh...bit cu uz tebe...pomoc cu ti...i
bit cu ti prijatelj...bit cu ti sve sto zelis...samo dodi da znam da si ok..da si ziv...i da se neces predati...tako si mi bio vazan u zivotu...i uvijek ces biti...ne dopusti mi da se pretvorim u zaborav...please...i need you to be the brother you used to...i need you to be there for me...as you once were...please...try to realize how much you mean to me...come back...we'll make it through together..somehow...cuz with you by my side...i know that nothing bad can happen to me...come..i'll take care of you...you're too young to give up...please...i love you...& never forget that...
I wil always wait for the midnight knock on my window...
Post je objavljen 15.05.2006. u 05:58 sati.