Koncentriramo li se nakratko na samu problematiku razvojnog procesa, kao prateće procesa ekonomskog rasta, po iskustvima zemalja koje su ga prošle radi se o dugotrajnom i teškom procesu u kojem riješenja ne dolaze lako i sama od sebe. Revitalizacijom interesa za teoriju ekonomskog rasta i razvoja provedena su mnoga istraživanja i napravljene mnoge ekonometrijske studije o determinantama koje utječu na proces ekonomskoga rasta i razvoja. Kroz mnoge od njih navode se različite determinante te se različitim uspijehom pokušava dokazati korelacija između navedenih i razvojnoga procesa. No, jedna je determinanta zajednička svim studijama, te je njena pozitivna korelacija sa procesom rasta i razvoja dokazana u svim studijama; radi se o obrazovanju.
Od samih početaka teorije ekonomskog rasta i razvoja, kao integralnog dijela ekonomske teorije, čiji korijeni sežu sve do radova klasičnih ekonomista kao što su Adam Smith ili J.S. Mill, uočit ćemo neprestano isticanje utjecaja obrazovanja na proces ekonomskog rasta i razvoja. Smith smatra da se poboljšanjem obrazovanja može postići veća specijalizacija radne snage koja, prema njegovim riječima, u konačnici vodi do rasta produktivnosti i povećanja ukupne ekonomske efikasnosti. Obrazovanje je oblik kapitala u čiju akumulaciju treba ulagati jednako, a prema mišljenju mnogih, i više nego u fizički kapital.
No, prije samog povlačenja poveznica između obrazovanja i razvojnoga procesa, potrebno je kazati nekoliko riječi o problemima nerazvijenosti i nerazvijenih zemalja. Postavljajući uzročno – posljedičnu vezu valja krenuti od karakteristika nerazvijenosti koje u nerazvijenim zemljama omogućuju neprekinutost perpetualnog lanca nerazvijenosti. Naime, gotovo sve nerazvijene zemlje karakterizira dominacija poljoprivredne proizvodnje u kojoj vladaju opadajući prinosi. Navedeni opadajući prinosi te ograničena produktivnost dominantnog proizvodnog faktora – zemlje, omogućuju rast nezaposlenosti. Rastuća nezaposlenost, ili još češći slučaj, prikrivena nezaposlenost, pri kojoj je radna snaga količinski iznad optimalne veličine, a kvalitativno suboptimalno zaposlena, dovodi do snižavanja produktivnosti već postojeće radne snage. Navedene zemlje se također susreću s visokim stopama rasta stanovništva (koje su posljedica visokih stopa nataliteta i niskih stopa mortaliteta). Podređeni položaj navedene grupe zemalja u međunarodnoj razmjeni čini ih ovisnima o skupom uvozu industrijskih proizvoda te ih može odvesti u ekonomsko ropstvo.
Nerazvijene zemlje s navedenim karakteristikama nalaze se u prvoj razvojnoj fazi, prema klasifikaciji stadija rasta i razvoja Rostowa te nužno moraju ući u proces agrarne reforme kojom stvaraju temelj za industrijalizaciju. U toj prvoj fazi bitna je, prema Rostowu, činjenica da su zemlje limitirane svojim znanjem te im je stoga onemogućen tehnološki napredak ili prihvaćanje nove tehnologije koja bi dovela do povećanja produktivnosti. Scenarij za izlaz iz takve situacije jest brži rast produktivnosti od stope rasta stanovništva, akumulacija kapitala kao baze za rast produktivnosti ili prihvaćanje postojeće superiornije tehnologije. Kako je zbog nekvalificiranosti radne snage dohodak stanovništve u takovim zemljama izrazito nizak, nerijetko na granici preživljavanja, a istovremeno se većina dohotka troši na hranu, onemogućena je štednja koja je baza za akumulaciju kapitala. S druge strane, zbog niske razine obrazovanja postoji ograničena mogućnost apsorpcije postojećih tehnologija, niska je razina prilagođavanja promjenama od strane stanovništva te najvažnije mala ili gotovo nikakva mogućnost za razvoj i inovacije.
Zemlje u razvoju često traže rješenja koja bi im omogućila generiranje viših stopa rasta outputa i per capita dohotka u kratkome roku. Upravo se tu javlja bit problema. U potrazi za tim magičnim rješenjem vlade nerazvijenih zemalja stihijski ulažu ograničena sredstva iz vlastitih izvora ili iz programa međunarodne pomoći ili najgore stranim zaduživanjem; u fizički kapital. To ne bi bio problem da se radi o investicijama u infrastrukturu, no to je iznimno rijedak slučaj. Smatram da ključ riješenja leži u ulaganju u obrazovanje.
Naime, velika većina odraslih ljudi u nerazvijenim zemljama nepismeni su odnosno nemaju ni osnovno obrazovanje. Ulaganjem manje količine financijskih sredstava, od one uložene u fizički kapital, po mojem mišljenju obrazovanje kao oblik ljudskog kapitala pokrenulo bi ireverzibilni proces rasta i odveo zemlje iz zamke siromaštva te omogućio pomak iz točke niske ravnoteže i omogućio ekspanzivan razvoj društva. Rastom ulaganja u obrazovanje raste samosvijet stanovništva, znanje o planiranju obitelji i kontracepcijskim sredstvima što naglašenim rastom obrazovanja žena može dovesti do pada fertiliteta kao osnove za pad stope nataliteta koji usporava stopu rasta stanovništva čime je uz istu stopu rasta outputa moguć rast per capita dohotka. Nadalje, obrazovanje, naročito sekundarno, snižava stopu nupcijaliteta odnosno odgađa ulazak u brak što je još jedan od preduvjeta za usporavanje rasta stope rasta stanovništva.
Uz manji priljev stanovništva u dominantnu poljoprivrednu proizvodnju, raste produktivnost postojeće radne snage, dok mlađa obrazovana generacija lakše prihvaća nove tehnologije. Novim tehnologijama produktivnost također raste, generirajući rast profita na bazi kojih se može ulagati u kapital koji pak dovodi do ulaganja u industriju u kojoj je moguće zaposliti višak radne snage iz poljoprivrede. Obrazovanje i veće apsorbirano znanje i vještine povećavaju nadnice zaposlenih čime povisuju oportunitetni trošak svim nezaposlenima zbog čega počinje padati stopa nazaposlenosti. Dok istovremeno povećanjem obrazovanja dolazi do promjene preferencija zbog kojih raste potražnja za industrijskim proizvodima zbog čega pak dolazi do porasta potražnje za radnom snagom, koja je izvedena iz potražnje za proizvodima, što povećava nadnice i neto dohodak zbog kojeg dolazi do rasta potrošnje s jedne strane ali i do rasta štednje s druge strane. On nužno mora biti praćen razvojem bankarskoga sustava kako bi sredstva bila u što većoj mjeri alocirana u investicije i daljnju ekspanziju.
Razvojem obrazovanja stvaraju se i pozitivne eksternalije odnosno društvene koristi zbog kojih dolazi do poboljšanja kvalitete političke participacije koja je bitan preduvijet stvaranju razvojnih politika. Ono najvažnije je da obrazovanje omogućava razvoj i inovacije od kojih koristi ima cijelo društvo, a na temelju kojih može doći do rasta produktivnosti što omogućuje ubrzanje stope rasta outputa i to na razinu izna stope rasta stanovništva. Time u konačnici dolazi do rasta per capita dohotka. Obrazovanija radna snaga osim padajuće nezaposlenosti omogućava i smanjenje državnih izdataka za pomoć i subvencije, smanjuje stope neformalnih i nelegalnih poslova te utječe na pad razlika u distribuciji dohodaka.
Navedeni uzročno – posljedični odnosi dokazuju dictum A. Smitha da bolje obrazovanje povećava produktivnost i potiče razvoj i napredak. Smith se također dotaknuo ulaganja u obrazovanje, pri čemu je iznio stav da ono treba biti regulirano primarno od države, ali i od privatnoga sektora koji također ima koristi od obrazovanja. Ova teza osnova je postavke prema kojoj treba izjednačavati privatne i društvene koristi, koje su u slučaju primarnoga obrazovanja narušene u korist privatnoga sektora. No činjenica jest da je državna korist dugoročno mnogo veća isto kako je i ulaganje u obrazovanje, uspoređujuči dugoročne troškove i koristi, možda najjeftiniji i najkorisniji oblik investiranja.
Na kraju, valja istaknuti da empirija govori u prilog navedenome, tako da postoji izrazito pozitivna korelacija rasta obrazovanja i rasta per capita dohotka, uzročnost međutim nije definirana. Također pokazalo se da obrazovanje podliježe zakonima opadajućih prinosa tako da je povrat na obrazovanje veći u zemljama koje imaju manji broj obrazovanih, te da je povrat manji što je broj godina školovanja veći. Stoga je za zaključiti da je povećanje broja stanovnika uključenih u primarno obrazovanje u zemljama u razvoju dugoročni izvor generiranja rasta p.c. dohotka. No valja imati na umu da se radi o dugoročnome procesu koji valja provoditi planski, jer na taj način i mala investicija može dovesti do intertemporalnog prosperiteta. Ne treba zaboraviti da rast p. c. dohotka ne znači nužno i generiranje razvoja, sve ovisi o volji i spremnosti, ali i o dobrome planu.
Marx
Post je objavljen 14.05.2006. u 12:28 sati.