Od pretpovjesti pa do danas civilizacija je uznapredovala.Današnji svijet nazivamo suvremenim.No koliko je on zaista suvremen upitno je.Kao što su se nekada na radu kmetova bogatili feudalci,tako se i danas na radu «običnih» ljudi bogate pojedinci –a iza sebe ostavljaju bijedu i siromaštvo.
Često se pitam kako mogu mirno spavati oni ljudi koji potroše na miljune dolara na neke gluposti poput puta u svemir.Put u svemir je zasigurno zanimljiva pustolovina,ali zar ne bi rađe nahranili na tisuće djece koja ne traže ni aute,ni mobitele,ni odjeću sa markom,nego samo koricu kruha.Tragično je da oni koji imaju mogućnosti pomoći zatvaraju oči pred svim jadima svijeta,dok neki ljudi koji se jedva prehranjuju ipak odvoje pokoji novčić ili barem trenutak svoga vremena da učine nekome dan ljepši.
Kad bi svijet počivao na altruizmu,život bi bio ljepši.Duboko vjerujem da je jedini način da budeš voljen,taj da voliš,a da budeš sretan,taj da nekoga usrećiš.Nastojim se toga držati i pomoći ljudima jer me to zaista čini sretnom.Međutim ponekad je teško nekoga voljeti i pomagati mu iako znaš da to ne zaslužuje.No te me previše ne zabrinjava jer jedno je biti velikodušan,a jedno biti budala.A ovo posljednje,nadam se,nisam.
Gladni,iscrpljeni,tužni i utučeni ostaju među nama.Oni zaslužuju pomoć,a naša je dužnost kao humanih bića učiniti sve što možemo da se nekome vrati osmjeh na lice. Primjetila sam da mnogo ljudi izliku za svoje nedjelovanje traži u nedostatku vremena,novaca i dr.,međutim radi se samo o bezobzirnosti.Ja mogu,iako sam mlada,učiniti puno toga.Ne treba uvijek navoditi Afriku kao primjer siromaštva i tuge,ponekad je dovoljno osvrnuti se oko sebe.Svi mi u susjedstvu imamo neku osmaljenu bakicu,neku nepokretnu staricu, siromašnog djedicu ili malog dječaka kojemu je potrebna pomoć pri učenju. Možda ne mogu dati novac djedici,ali mu mogu olakšati brige osmjehom.A što može biti bolje osamljenoj bakici,nego spoznaja da je nekome stalo do nje?Ukratko,trebamo djelovati!
Kažu ljubav pokreće svijet.Pokreće li svijet ne znam,ali znam da pokreće mene.Stoga ću nastojati da moje srce uvijek ostane veliko te da srca ljudi oko mene otvore svoja vrata ljubavi i da u njima uvijek bude mjesta za druge.Nadam se da ću uspijeti u životu i jednog dana biti u mogućnosti da pomognem ne samo osmjehom nego i nećim konkretnijim-jer ljubav koliko god da je lijepa,ipak neda hranu fizičkom tijelu čovjeka.Osvrnite se oko sebe,uvidite koliko je svijet lijep,ali i koliko još može biti ljepši.I učinite nešto za druge.Položite kamen temeljac za bolji svijet.Neka zavlada ljubav i poštovanje,neka bude samo svijetlost i smjeh.
Nadam se da je to slika koju ću ugledati kad se probudim iz ovog sna.
Post je objavljen 14.05.2006. u 10:51 sati.