Mogla bih reći da se čitav jedan život može prikazati šahovskom pločom i njenim figurama...baš kao i u toj igri, i u stvarnosti čovjek je stalno na nekom bojnom polju...
Potezi mogu biti kobni, a mogu donijeti i sreću...sve zavisi, od čovjeka do čovjeka.
Jednog dana izgubiš pijuna...drugi dan lovca, treći dan konja...i tako redom...
Dok jednog dana ne ostaneš sam kao prst i shvatiš da si cijeli život proveo u gubljenju svojih dijelova, sebe, i sad je prekasno da ih vratiš...
Cijelog života si nešto čekao, nešto daleko i neostvarivo, dok napokon nisi shvatio da to nikada doći neće, a ti si još uvijek ovdje, na istom mjestu, istoj točci, zapanjen što je tvoje vrijeme već odavno prošlo...a ono što si čekao nikad nije došlo...
I badave ti je sada plakati...
Jer sve su tvoje figure već odavno pojedene, izgažene i ranjene udarcima protivnika...odvučene daleko s tvojeg bojišta...
Nema te više tko braniti, Kralju...
I sad znaš da si život trebao više cijeniti...znaš da si trebao cijeniti svoje figure koje su za tebe život davale...
...a znaš da si i neprijatelja trebao cijeniti...jer da jesi, danas ne bi ostao sam...znao bi kolika mu je moć.
Mogao si, moj Kralju, više razmišljati o potezima koje si radio, umjesto nepromišljenog životarenja na bojištu gdje, a sada ti to dobro znaš, nigdje i za nikoga nema milosti.
Da, mogao si svašta, i ti to sada jako dobro znaš...
Sada ti samo suze postaju vječni drugovi u pustinji tvoga bojišta.
I zato nemojte dopustiti da i vaša figure samo tako odu, jedna po jedna, a da niti ne zamijetite... Da život vaš prohuji s vihorom kao da ga i nije bilo...
Živite za danas!
I nikada, nikada nemojte čekati ono što možda nikada doći neće.
Post je objavljen 13.05.2006. u 19:35 sati.