...i to sam mu planirala poslati i nisam i nikad necu…Vise se ne osjecam tako, al evo..Ovako glasi...
...
Znam da se sjećaš onog ljeta i onih vrućih dana..
Ali sjećaš li se mene?
Pamtiš li moje slučajne dodire, kao što ja pamtim tvoje duge poglede?
Nikad me nitko nije više tako gledao..
Znam da se sjećaš plavog mora, sunca koje je grijalo…
Ali sjećaš li se mene?
Pamtiš li onu plažu među stijenama koju si izgradio samo za nas?
Pamtiš li pitanja koje si me tad pitao?
Ja ih i danas spominjem, ali osobama koje ne shvaćaju što je to nama značilo, osobama koje ne znaju što znači hodati po vodi, osobama koje ne znaju što znači voljeti se bez ijednog dodira…
Znam da pamtiš klupe ispred naših šatora, klupu za kojom si kartao remi…
Ali sjećaš li se mene?
Pamtiš li da si me za tim klupama prvi put uhvatio ruku?
Pamtiš li slova koja si urezao tamo, slova koja će vječna?
Čak i ako neka ruka slomi to drvo, ta će slova ostati urezana duboko..
Znam da pamtiš taj otok, tu plažu..
Ali sjećaš li se mene?
Pamtiš li vruć asfalt kojim smo se sami vraćali?
Pamtiš li one brojne zvukove cvrčaka, koje su nam čas prijali, a čas nas živcirali?
Tad nisi vidio moje suze, nisi ih zamijetio u mojim očima..
Pitam se zašto sam plakala, možda zbog istog razloga zbog kojeg i danas plačem..
Znam pamtiš onaj koloseum, i onaj kafić na plaži..
Ali sjećaš li se mene?
Pamtiš li naše povremene jutarnje kave?
Još u novčaniku čuvam onaj šećer..
Znam da pamtiš povratak kući, sparinu u autobusu..
Ali sjećaš li se mene?
Pamtiš li moje ruke u tvojim?
Pamtiš li kako si me čvrsto držao kao da me nikad nećeš pustiti?
Ali pustio si me.. Jesi, pustio si me, ma što god sad govorio o tome..
To je samo dio onog čega se ja sjećam, dio koji je ostao u meni od tog ljeta! Ti možda ne pamtiš ove trenutke, ali prošle su godine od tada, ne zamjeram ti to..
Sad je kasno kajati se i govoriti: bila sam mlađa, trebala sam ovo, mogla sam ono.. Sve sam bila zaboravila, nisam pamtila ni našu plažu, ni naše nespretne, a tako željene dodire.. Sve do neki dan, sve do neki dan ti si bio samo jedan s kojim sam mogla biti, a nisam..Sve do neki dan... Onda su opet ti skriveni osjećaji isplivali na površinu, opet si me gledao svojim plavim očima isto onako kako si me gledao tog ljeta '02..Opet sam osjetila tvoju ruku na mojoj, isto onako nevino, a ujedno strasno, kao i onog ljeta..Rekao si mi stvari koje su me potresle..Govorio si o našem ljetu, o tome da me nikad nećeš zaboraviti, a ja glupača, kao ni onda, nisam znala na to odgovoriti, nisam znala izraziti svoje prave osjećaje i reći ti sve, kao ni onda..
Ja nisam osoba koja otvoreno pokazuje svoje osjećaje, zato mi ih je lakše staviti na ''papir''! Ja nisam osoba koja nekog moli, nisam osoba koja će se ponižavati ili plakati zbog nekog…
Zato sad ovo pišem, da ti kažem sve što osjećam, sve što ti ne mogu reći u lice, jer sam obična kukavica, koja često ne razmišlja o svojim postupcima..
Ali sad je možda prekasno za nas..Možda..Možda sada voliš nju, možda smo propustili sve šanse za našu moguću vezu..Ali znaj da ću se ja rado sjećati onih dana, da ću rado osjećati ovo što osjećam danas, pa makar znala da si tuđi, pa makar patila..
Post je objavljen 13.05.2006. u 19:21 sati.