Marketing
sponzoruše
Sisačke sponzoruše se mahom pale na tatine sinove sa skupim motorima. Što je bajk skuplji to više cura/žena leti za njim. Totalno nema veze što vlasnik istoga ima metar i dvadeset, jedva može nogama do poda, isto tako nije totalno bitno što ne zna složiti jednu prosto proširenu rečenicu, ipak, ono što je bitno damama iz naslova je to da ima što noviji i što skuplji bajk.
Profil tatinih sinova je lako prepoznatljiv u lijepoj našoj po tome što su mahom nerazvijeni, u svim smijerovima, tatice su ratni profiteri a sineki imidž održavaju redovitim razbijanjem motora i kupovinom novih. Profil sponzoruše; čemu uopće da se trudim 
A šta me je potaklo na tu temu? Ponašanje sponzoruša kada vide motor u pokretu. Da sam ponosna poluvlasnica motora to znate. Ne vozim ga tako često kao vještac ali znam se otići malo "izluftati".
U početku su se likovi čudili i načuđavali tome da žensko vozi motor a da taj isti nije skuter. Onda sam ja, () došla na ideju da ih malo cimam pa sam se skompletirala u crno; crna jakna, crne hlače, crna kaciga, a kosu uvijek naguram u kacigu, fizički na motoru se ne može odrediti da li je žensko ili muško (položaj tijela i obleka plus građa tijela). Epizode su otprilike ovakve;
Likovi prilaze motoru, ja još uvijek ne skidam kacigu, onda komentiraju kako je dobar, kako ovo, kako ono. U tom trenutku skidam kacigu i tresem kosu onako kao iz reklame za neki sexy proizvod. Promjena izraza na njihovim licima je neopisiva i dogodi se u stotinki milistotinke. Onda kreću sa biserima tipa; mala, pa to je malo prejako za tebe, jel ti zna muž šta radiš, bolje bi ti skuter odgovarao ili najjači; zašto ne daš mužu bajk da vozi a ti kuhaš ručak?
To da smo šovinistička zemlja to svi znate i navikla sam na takve krelce. Kao i na kišu ili vjetar. Prirodna pojava koju ne možeš izbjeći ali hvala bogu prolazne su.
To sam morala ispričati da steknete sliku očaja naših sponzoruša. Cijeli scenarij je isti osim što prilaze žene, dive se motoru 
, pa te lagano dirne po ramenu, pa te kao čisti od bogapitajčega, a ja sjedim i čekam, kao nešto tražim po đepovima. Onda kreće onaj trenutak za koji mi je žao što nikada ne snimim i ne pošaljem na televiziju.
Skidanje kacige, raspuštanje duge kose, moj osmijeh i njihova reakcija. Probajte si zamisliti kokoš kojoj ste u guzu nagurali petardu (onu debelu) i ona čeka da eksplodira. E tako nekako izgledaju i naše sponzoruše kada shvate kako su glupe i očajne Odmah nakon toga na red dolazi nadurena faca, okret nalijevo i uvrijeđeni marš čim dalje od ekipe koja im se drapa od smijeha.
Samo mi je žao što je ovo mali grad pa će kad tad kokoši shvatiti da na bajku nije muško 
Post je objavljen 13.05.2006. u 11:16 sati.