VAPAJ
Dan......nemilosrdno
odmice.Ti treptaji
mraka u meni tvore
tjeskobnu bojazan.
Premjestam....tisinu
tjesno k zidovima,
lijececi sebe...bolnom
otrovnoscu njene
utjehe.
I bezrazlozno strepim.
Mojim tijelom......sada
zaista zapovijeda to
nepoznato.
Ne mogu te.....pozvati
da me spasis do
samoizadje.......u snu.
A postoji li ista sto bi
mogli bezbolno nam
otkriti samotne
zakone nesavladivih tih
sumnji, zabluda?
Prorocanstvo sluha,
ipak ne zaboravlja.
Tvoja sam, usnula kci
prostranstva.
S pogledom na jutro
koje mi dusu nikada ne
upozna.
Anšeo
Post je objavljen 13.05.2006. u 04:31 sati.