Više stvarno ne znam što je svim tim ljudima. Svi su nešto počeli spominjati blogove. Što dižu toliku prašinu oko toga, pa što ljudi pišu, ako hoće pišu, a ako neće ne moraju. Kao previše je ogorčene djece, pa dobro i je, ali sve je to zbog bloga, da da sve zbog bloga. Djeca će i ovako i onako biti ogorčena, a ako im pomogne to što pišu to bolje, bar to neće držati u sebi, biti će im lakše. Što kao djeca prije nisu bila ogorčena, svi smo odjednom postali ogorčeni. Što cijela zemlja će pasti u depresiju. Pa i nisu svi blogovi produkt tužne djece i drugi profili ljudi pišu blogove. Ja se samo pitam kako mladi ne bi bili u ovoj zemlji ogorčeni? Kakve nam se to mogućnosti pružaju? Skoro nikakve, jer prave vrijednosti nisu na cijeni. Više se ne cijeni znanje, već tko ima boljeg rođaka na boljem položaju. Tako nam je kako nam je.
Danas mi je skoro došlo da obrišem blog, ponovo. Problem je što nitko ne shvaća što uopće pokušavam, kakve li to ja gluposti izvodim s ovim. Evo kakve gluposti izvodim, pišem neke jadne tekstove, jer da nešto pristojno napišem nemam vremena. Imala sam danas jednu ideju za post, odletjela je u užasu stvarnosti, a bila je lijepa misao.
Post je objavljen 12.05.2006. u 22:37 sati.