Sjedim opet za istim stolom
i tražim prave riječi za nas...
«nas» kako to jadno zvuči....
nikada nismo postojali mi
iako sam se zbog ljubavi prema tebi
odrekla svega....
ali nikada,baš nikada nismo
postojali mi.
Postojale su moje nade,moje želje,moji snovi....
ništa se nije ostvarilo,
vjerovatno ni neće....
i sada kada sam se konačno
odrekla tebe
i svoju ljubav zarobila,
kada sam nastavila sa životom
na scenu ponovno isšetavaš ti....
ponovno tvoj glas dopire
sa druge strane žice,
ponovno mi ruke drhte,koljena klecaju
a glas zamire....
čestitam! Opet me ostavljaš bez daha
iako te ne vidim,
priznajem ti konačno sve,
opravdavaš se ,
govoriš da to nikada nisi htio;
povrijediti me,slomiti me....
a ja,naravno kao zadnja glupača
bez daha,bez treptaja
vjerujem ti.
Vjerujem u svaku tvoju riječ,
A onaj napola ugasli plamen se
u pravu buktinju pretvara.
Ali ne...nemoj misliti da ću te opet ludo voljeti
Ovaj put me nećeš pobijediti,
Biti ću hrabra,podnijeti sve
Pa možda čak i tvoje poljupce,
Ali ne,nećeš me pobijediti,
Jer nisam više naivna djevojčica
Ivana,19.07.2005.
Post je objavljen 12.05.2006. u 22:23 sati.