Pita Darlene gdje sam,ništa ne pišem...
Istina,krenem ovih dana sve da ću nešto napisati pa ništa.
Izgubila sam se u mislima o budućnosti.
Razmišljam što ću nakon srednje jer imam dvije želje,a nisam sigurna u niti jednu.
Ipak se radi o mojoj budućnosti,a ne bih je htjela pokvariti.
Istina imam još godinu dana do završetka srednje,ali ipak mi naviru te misli kao bujica i ne znam da li je uopće vrijedno sada razmišljati o tome...tko zna što ću misliti za godinu dana.
Ali evo sada da vam kažem svoju veliku želju,u koju nisam sigurna.
Fascinira me Engleska.
Ne pitajte zašto,ne znam ni sama.Nešto me vuče tamo i govori mi da ću tamo imati bolju budućnost.
Prije nisam ozbiljnije razmišljala o odlasku tamo jer me nitko nije shvaćao ozbiljno kad sam govorila da jednog dana idem u Englesku.
Nedavno sam malo ozbiljnije to izložila mami koja je po prvi put shvatila da ja stvarno moram jednom u Englesku.
Evo ovo sam rekla i njoj:
Ne znam zašto,ali mene Engleska privlači,nešto ima tamo što me vuče,fascinira i ja moram ići tamo,pa makar samo da vidim pa se razočaram i vratim nazad.Ali to mora biti moje razočaranje,ne tuđe priče.
I baš se tako poklopilo da mi profesorica iz engleskog priča o tome kako au pair djevojke u UK često ostanu tamo i studirati.Zaposle se,dobiju stipendiju itd.
A ja sam baš prije par tjedana gledala fakseve u UK i shvatila da nemam para za tako nešto.
A na ovaj način kao au pair djevojka to je stvarno ostvarivo.Ja sam i prije htjela ići u UK kao au pair,pogotovo sada kada vidim mogućnost studiranja tamo.Ne znam,nekako mi se sviđa i njihov obrazovni sustav,organiziraniji mi je i daleko bolji od našeg.
Ali nije lako ostaviti obitelj,svoj dom,svoju sigurnost...razmišljam kako bi bilo otići i ne viditi nikoga svoga godinu dana najmanje,a u slučaju studiranja još par godina više....a tko zna,možda se ne bih nikada niti vratila...U godinu dana vidjela bih svoje na svega tjedan dana,a sve što bi ostalo bili bi mailovi,telefonski pozivi i slike.
Tada razmišljam da ću se kada tada trebati odvojiti od svoje sredine,pa možda bolje sada kada se radi o mome dobru (nadam se dobru) No ipak je to drastična promjena,nova sredina,novo sve...
Ne znam,nije to laka odluka...Ne bih htjela krenuti u tako nešto pa se vratiti nakon par mjeseci pognute glave.Čitala sam blog od Narodnog heroja (desno među linkovima ) pa ako vidite malo arhivu kako je pisao o tome kad ga je stari vozio na aerodrom i svako toliko pogledavao...Ma baš je nekako tužno to opisao i mogla sam si predočiti kao da sam to i doživjela.
Ne znam,ne znam...samo snage će mi trebati,jer da se moje srce ne pita,ja bih išla tamo,ali moje će srce trebati sve preboljeti,jedino ću njega trebati liječiti prvih mjeseci boravaka tamo.
Večina mojih prijateljica kaže da to ne bi mogle...možda ne mogu ni ja.
Ipak sam optimistična i vjerujem da je teško samo na početku,dok se ne navikneš na novu okolinu i ne stekneš neke prijatelje,možda pomoću njih malo zaboraviš na svoje.
Meni je recimo majka bila i otac i majka kroz moje odrastanje i kad mislim na neki odlazak,mislim samo na to kako napuštam nju...i na to kako će mi faliti...Kako ću doći doma od nekuda sva sretna da joj kažem što se dogodilo,a onda ću shvatiti da to nije moj dom i da tu nigdje nema moje majke kojoj ja sve govorim i s kojom se svakodnevno smijem.
Nisam baš bila raspoložena za slaganje rečenica,pa se nadam that you got the point.
To je nešto što me stvarno zaokuplja ovih dana jer od kako je to moja mama,tako reći, smjestila u stvarnost shvativši me ozbiljno i podrživši me, to je postala i moja stvarnost,o kojoj sam prije samo sanjala.
Valjda ću se ubrzo prestati zamarati ovakvim pitanjima mada sumnjam jer često razmišljam o budućnosti.
Hej mogla bih malo skočiti u sadašnjost i uživati dok je još sve super ha? Inače će mi pobjeći,a tko će je onda uloviti.
Pozdrav!
Post je objavljen 12.05.2006. u 22:05 sati.