Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude.
Nije se svijet promijenio, ja sam se promijenila, a onda se sve promijenilo. Ovaj život sam počela gledati kao epizodu u blaženom svemiru Ništa. Po čemu sam to ja posebna? Čime sam prosvijetljena? Čistoćom? Razumom? Vjerom? Ničime. Prokleta sam da živim u pustome svijetu, svijetu ništavila.
Osjećam kao da sam na pola životnog puta i ne znam kamo dalje. Što da radim? Gdje da idem? Kako da živim?
Nema smisla. Više ništa nema smisla. Čemu da se radujem? Životu? Kojem životu? Ja nemam života. Nemam se čemu radovati. Kažu, budi sretna, živiš. Prije sam mislila da je spasitelj u smrti, a ne u životu. Sada znam da je smrt beskorisna, baš kao i život. Naposljetku, zašto da izaberem smrt? Kažu da postoji život nakon smrti. Znači, opet bih živjela, a to mi se stvarno ne da.
Ovaj moj život, moja epizoda Ničega i nije ništa drugo nego Ništa. Ništa sam postigla, Ništa sam živjela, Ništa sam naučila, Ništa živim, Ništa ću i umrijeti. Cijeli moj život će se svesti na Ništa, baš kao i smrt.
Uistinu, svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje, a ja sam se kao mala, beskorisna čestica u jednom trenutku otrgnula, a da nisam primijetila kada i gdje i sada putujem, a ne znam kamo. Ja uistinu mrzim ljude. I iz te mržnje se počeo rađati strah. Tko sam to ja, do vraga? Usamljeni mrzitelj malograđanskog svijeta? Zar nisam već odavno sama i odvojena od ljudi?
Uistinu vjerujem u Boga i u Sudnji dan, ali vjerujem i u Vraga i Uništenje. Možda će Vrag sve srediti, možda i Anđeo. Ne znam. Možda jednostavno trebam prestati misliti na sve to. Samo stvaram bitke u svojoj glavi, a one su ionako beskorisne. Bojno polje čovjeku samo otkriva njegovu glupost, a pobjeda je iluzija budala i filozofa.
Meni nije važno tko će sve srediti: Anđeo ili Vrag, meni je samo trebao odgovor. I našla sam ga. Odgovor sam Ja.
Zato kažem: bježi od mene, odvratna nemoći, zavaravaš me lažnim slikama rasterećenja, koje nisu čak ni želje. Ne želim biti rasterećena. Ne želim živjeti kao drugi. Ne želim bogatstvo, ni moć, niti sreću. Ne želim svjetlo. Želim spokoj.
Post je objavljen 12.05.2006. u 17:37 sati.