Donosimo tekst govora što ga je predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević održao na Prvom hrvatskom kongresu znanstvenika iz domovine i inozemstva (15.-19.11.2004 u Zagrebu i Vukovaru) a u kojem iznosi neke vrlo zanimljive teze o hrvatskom modelu privatizacije.
O znanosti s gospodarskoga gledišta
Govoriti o znanosti u Hrvatskoj, s gospodarskog gledišta, nije moguće bez promatranja konteksta razvoja znanosti u gospodarstvu posljednjih pedesetak godina. To možda naoko izgleda kao pogled u daleku prošlost, ali, kako je Winston Churchill rekao, bez takva pogleda ne može se sagledati ni budućnost.
Hrvatsku industriju toga razdoblja karakterizirala je visoka koncentracija kapitala, ali i pojedinih faza proizvodnog procesa, u okviru velikih gospodarskih sustava. Bilo bi korisno spomenuti neke od njih: Končar, Prvomajska, Jugoturbina, Đuro Đaković, brodogradnja, Jednistvo, Pliva, Podravka, poljoprivredno-industrijski kombinati i sl.
Takvi sustavi, iako opterećeni poznatim socijalističkim neracionalnostima, omogućavali su snažnu koncentraciju kapitala i kadra, pa je i razvojna funkcija u tim sustavima jačala. Rezutat je bio vrlo često vodeća pozicija u svojim sektorima u okviru gospodarstva tzv. Istočnog bloka, rjeđe sposobnost nastupa na zahtjevnim tržištima Zapada, a značajno češće u tzv. Trećem svijetu. Upravo se tu pokazala sposobnost tih sustava u tržišnoj utakmici, pa i s najboljima, na globalnom tržištu.
Pogrešna ekonomsko-politička teza s početka devedesetih o potrebi likvidacije tzv. socijalističkih mastodonata rezultirala je rasapom spomenutih sustava, a u gotovo svima su, bez iznimke, dekoncentracijom te slabljenjem kadrovskih i kapitalnih potencijala u tome valu stihijske tranzicije uništeni razvojno-istraživački potencijali.
Bio sam svjedokom jedne „rasprave“ u kojoj se govorilo kako se za „bagatelnu“ svotu može kupiti poslovni prostor u kojem je razvojno-istraživački centar RIZ-a. To ne bi bilo ništa posebno da taj isti razvojni centar u to isto vrijeme, do prije nekoliko godina, nije bio jedan od rijetkih svjetskih centara razvoja integriranih krugova, odnosno čipova. U spomenutoj raspravi, koju su vodili ključni protagonisti političke i gospodarske scene toga vremena, o tome nije bilo ni riječi, već se govorilo samo o cijeni kvadratnog metra spomenute građevine.
Rezultat toga vidljiv je danas u poražavajućim podatcima – ne samo posljedično vanjskoga duga, deindustrijalizacije zemlje (danas imamo samo 75% prijeratne industrijske proizvodnje), nego i u činjenici da smo od aktivnoga izvoznika agrarnih proizvoda prerasli u uvozno zavisno gospodarstvo.
Ipak od svega je najgora činjenica da samostalna Hrvatska nije proizvela nijedan novi međunarodno relevantan proizvod, odnosno brand. To nisu uspjeli čak ni oni koji su preživjeli stihiju tranzicije te bi se samim time mogli smatrati uspješnima. Oni su svoj uspjeh temeljili na na tzv. brandovima socijalističke Hrvatske: azitromicin, vegeta, bajadera, brod, transformator i sl.
Na kraju bih naglasio da je put ozdravljenja uvijek moguć jedino otklanjanjem uzroka bolesti. Liječenje do ozdravljenjanakon otkrića uzročnika dugotrajno je, traži odricanje i disciplinu pacijenta, a prije svega znanje i intelektualni kapacitet liječnika koji skrbi o bolesniku.
Želim vjerovati da mi u hrvatskome gospodarstvu, ali naravno i u društvu uopće imamo snage za taj nesiguran, dugotrajan, ali i jedini mogući put.
Ovakav skup, baš i zbog toga što sam prije rekao, ima posebnu vrijednost, a imat će i veću, ako iz ovoga ad hoc susreta preraste u kontinuirani oblik suradnje svih hrvatskih znanstvenih potencijala u zemlji i inozemstvu.
Znanje kao preduvjet blagostanja društva u ovome stoljeću, mora prožimati svaki njegov dio.
Post je objavljen 12.05.2006. u 13:45 sati.