Potpuno zamračenje, (za sve kvazi-znalce pink floyda album 1972-Obscured by clouds).
Ha, čega potpuno zamračenje, kada je sve mračno.
Siromašno gledam u tipke i mislim što napisati i kako opisati mračno stanje...
Nit čovjek nit događaj nit stvar me ne može sada vratit pod svjetlo koje ne vidim.
Vrijeme moj najveći protivnik mi se ruga, a ova cigareta u lijevoj ruci mi se smije kao nekom prolaznom putniku koji nikad neće moći odgovoriti na pitanje - zašto? Čekam kišu da opere ovu nemoć s moje površine koja je naizgled mirna, a ispod nje tinja neka lagana šibica sa svojim rokom trajanja. Garancija je već istekla. Vidim mali trak optimizma u svemu onom što su ove oči vidjele. Pomozite, je glupost... Uzvik slabića... Tragedije, umor, kriza, bol. Sve to okružuje ovo sve. Molim režisera ove drame da ipak upali svjetlo, jer mislim da su izgorile lampe kod reflektora, kod rasvjete. Čak ni mikrofona nemamo, pa se ne čujemo baš najbolje, tko uopće želi kog čut, pojma nemam. Režiser koji je samo žrtva scenariste koji je želio ovakvu dramu. Da li su uopće prisutni to dvoje na ovoj sceni iza kadra? Možda su svi glumci, svi mi, možda smo mi i scenarij i režiju osmislili pa sad imamo sudare u međusobnim interesima. Tko zna, ja ne znam, i ne pitam, i ne tražim odgovore, ama baš nikakve! Nikakav odgovor ne trebam, osim odmor, odmor od svega i kompletni mrak bez svijetla i zvukova, niti najmanji šum. Samo mir i mrak... spokoj... mir... sam... čekam... kraj.
Post je objavljen 12.05.2006. u 10:15 sati.