naljepio sam glavu na debelo staklo i gledao kako njen avion polijeće.
suze su mi nečujno klizile niz lice.
dugo sam tako stajao, u tišini. prostorija se polako praznila, novih aviona nije bilo.
sve tiše i tiše je bilo. nekako, hrabrost je popuštala, suza sve više i više.
oštra bol, kao da mi je netko ispuhao sav zrak iz pluća.
mrak.
Post je objavljen 11.05.2006. u 23:27 sati.